Novinarka i bivša urednica Wireda Megan Greenwell u knjizi „Bad Company: Private Equity and the Death of the American Dream” prati razorne učinke jedne od najmoćnijih, a slabo shvaćenih sila suvremenog američkog kapitalizma – privatnog kapitala.
Greenwell podsjeća da je čak 12 milijuna Amerikanaca, odnosno oko 8 % ukupno zaposlenih, danas na platnim listama tvrtki koje kontroliraju fondovi privatnog kapitala. Kroz priče četvero radnika – od nadzornice u ugašenom Toys “R” Us-u do liječnika iz ruralnog Wyominga koji gleda kako mu bolnica reže ključne usluge – autorica opisuje kako financijsko inženjerstvo zamjenjuje inovacije, a ceh na kraju ne plaćaju vlasnici, nego radnici i zajednice.
„Private equity is looking to make money off of companies in ways that don't actually require the company itself to make money”, kaže Greenwell, objašnjavajući temeljnu razliku između fondova rizičnog kapitala i fondova privatnog kapitala. Dok rizični kapital traži "jednoroge" i ulaže dugoročno, fondovima privatnog kapitala, osobito u modelu preuzimanja uz visoko zaduživanje (leveraged buyout), cilj je brzo izvući vrijednost. Dug koji nastaje prilikom kupnje prebacuje se na kupovanu kompaniju, dok fond zarađuje 2 % upravljačke provizije – čak i kada tvrtku odvede u stečaj. „It is just not about improving the company at all. It is about, how do we extract money?”, dodaje autorica.
Od veterinarskih klinika do trgovina igračaka Prvi poslovi ovakvog tipa, tzv. „bootstrap deals”, javili su se 1960-ih, preuzimanjem manjih obiteljskih firmi koje su tražile kapital za rast. Od tad je logika „rasta pod svaku cijenu” gutala sve više sektora. U 2010-ima, obilje jeftinog novca dovelo je do eksplozije takvih akvizicija; danas su pod privatnim kapitalom i bolnice, starački domovi, maloprodaja, pa čak i veterinarske ambulante.
Borba odozdo Kritičari tvrde da su fondovi krivi za širu ekonomsku nejednakost i stambenu krizu. Greenwell smatra da bi prebacivanje sve odgovornosti na njih potkopalo legitimnu kritiku: mnoge su se industrije u probleme dovele same, otvarajući vrata oportunistima. Ipak, privatni je kapital, kako piše, „negativac” koji te slabosti bespoštedno iskorištava.
Posebno su dojmljivi primjeri otpora. Nakon propasti Toys “R” Us-a, bivši radnici krenuli su po sastancima državnih mirovinskih fondova – ključnom izvoru kapitala za fondove privatnog kapitala – i pred upraviteljima opisivali posljedice preuzimanja: „here is how these private equity firms that you invest in have blown up our lives.” Strategija se pokazala učinkovitom jer su članovi tih odbora, i sami učitelji, medicinske sestre ili vatrogasci, pokazali razumijevanje za njihove priče.
Greenwell zato knjigu ne vidi samo kao kroniku urušavanja američkog sna, nego i kao prikaz kreativnih taktika kojima se radnici bore za povrat moći – od zagovaranja strože regulative do pokušaja stvaranja novih poslovnih modela u vlastitim industrijama.
Bloombergov recenzent iz redova privatnog kapitala optužio je autoricu da je namjerno odabrala priče sa „tužnim završetkom”. No Greenwell ističe da njezini sugovornici ne sjede prekriženih ruku dok im fondovi „raskapaju” živote. Upravo ta mješavina pesimizma i prkosa daje knjizi gorivo i čini je, kako zaključuje, „portretom borbe, a ne poraza”.