Hrvatska ulazi u novu fazu promišljanja stranih ulaganja. Dok se državna administracija hvali milijunskim projektima, dio javnosti sve glasnije propituje isplativost i dugoročne posljedice takvih investicija – osobito onih koje snažno opterećuju okoliš, a malo doprinose tehnološkom iskoraku.
Ekonomski analitičar i profesor pulskog Fakulteta ekonomije i turizma Marinko Škare tvrdi da su prigovori s ulice utemeljeni na brojkama. „Razuman je otpor građana. Multiplikator od 0,5 do jedan, radno mjesto od milijun eura, od 15 do 20 puta niži je od poželjnoga”, upozorava Škare. Drugim riječima, za svaki euro uložen u pojedine projekte hrvatsko gospodarstvo vraća tek pola eura do jednog eura dodatne vrijednosti – daleko ispod standarda koji bi se očekivao od suvremene, visokotehnološke investicije.
Premda Vlada posljednjih godina pristaje na raznolike projekte kako bi prikupila kapital i otvorila radna mjesta, stručnjaci naglašavaju da sama kvantiteta ulaganja više nije dovoljna. Prioritet bi, tvrde, trebala postati ulaganja u sektore koji kombiniraju znanje, inovacije i zelene tehnologije, čime bi se stvorila visoko kvalificirana radna mjesta i izvozno konkurentni proizvodi.
S druge strane, lokalne zajednice često izražavaju zabrinutost zbog potencijalne devastacije okoliša ili premalog socioekonomskog doprinosa. Prosvjedi protiv pojedinih industrijskih postrojenja, primjerice, pokazali su da građani nisu spremni pristati na svaku investiciju samo zato što donosi kratkoročne prihode proračunu.
Ekonomisti stoga predlažu uvođenje strožih kriterija pri odobravanju poticaja: veći naglasak na ekološkim standardima, jasne obveze o prijenosu tehnologije te minimalan omjer novih radnih mjesta u odnosu na vrijednost potpore. Time bi se, smatraju, potaknula usmjerenost prema projektima koji doista generiraju dugoročni rast i istovremeno čuvaju okoliš.
Sve su glasnija i očekivanja da Hrvatska izađe iz uloge zemlje jeftine radne snage te se pozicionira kao srednjoeuropsko središte inovacija. U protivnom, upozoravaju stručnjaci, riskiramo ostati tek servis za radno intenzivne i niskoakumulativne djelatnosti – uz cijenu koju će u konačnici platiti i priroda i porezni obveznici.