RIM – Talijanski sustav zapošljavanja radnika izvan Europske unije, poznat kao „Click Day” ili Decreto Flussi, pod sve je većim pritiskom poslovne zajednice i organizacija civilnog društva koje ga nazivaju zastarjelim i neučinkovitim.
„Nagrađuje onoga tko ima najbržu vezu ili najbrži prst na mišu”, slikovito opisuje Mario Roberto Carraro, potpredsjednik industrijskog udruženja Confindustria Vicenza. Svake se godine otvara kratki internetski prozor u kojem poslodavci pokušavaju uhvatiti ograničene kvote za sezonske i nesezonske radnike. Kvote se popune za nekoliko minuta, a posljedice osjećaju i radnici i tvrtke.
Ključne brojke
• Za 2024. ponuđeno je oko 151 000 radnih mjesta, a poslodavci su podnijeli 690 000 zahtjeva.
• Prema kampanji Ero Straniero, „samo 12 % ljudi koji se prijave preko Decreto Flussi na kraju dobije boravišnu dozvolu”, dok ostalih 88 % ostaje izvan sustava ili postaje irreguralno.
Dugotrajna konzularna procedura – ponekad i do šest mjeseci – znači da radnici često stižu kada je sezona već završila. „Migranti dolaze spremni za rad, ali ostanu bez dozvole, bez zaštite i pod rizikom izrabljivanja”, upozorava Giulia Gori iz Ero Straniero.
Nezadovoljni su i poljoprivrednici. „Postao je to sterilan postupak koji nema veze sa stvarnom potražnjom za radom”, kaže Carraro, dok Romano Magrini iz udruženja Coldiretti traži model u kojem bi unaprijed provjereni poslodavci mogli podnositi zahtjeve tijekom cijele godine. „Vjerujem da postoje uvjeti da to počnemo testirati 2026.”, navodi.
Problem zloupotrebljavaju kriminalne mreže; tužitelji su razotkrili organizirane skupine – uključujući i Camorru – koje migrantima naplaćuju od 2 000 do 10 000 eura za predaju lažnih prijava.
Iako je vlada premijerke Giorgie Meloni priznala nedostatke i najavila proširenje kvota na oko 500 000 radnih dozvola između 2026. i 2028., zadržala je isti mehanizam. Kritičari sumnjaju da je riječ o političkoj, a ne tehničkoj odluci. „Nema tehničkog razloga da se sustav ne promijeni”, tvrdi Gori.
Magrini u međuvremenu upozorava na sezonsku logiku poljoprivrede: „Ako jagode sazriju u travnju, radnike trebam tada – ne u srpnju.”
Carraro zaključuje da Italija riskira dodatno produbljivanje kroničnog nedostatka radne snage: „Ono što nam treba jest ozbiljan, konstruktivan dijalog vlade i gospodarstva kako bismo razvili fleksibilniji, brži i učinkovitiji sustav. Budućnost naše proizvodne strukture ovisi o tome.”
