Globalno tržište energenata posrtalo je nakon američkog udara na Iran prošli vikend, no poljoprivrednici na Srednjem zapadu počinju strahovati od druge posljedice ratne eskalacije – nestašice gnojiva baš uoči proljetne sjetve.
„Doslovno se ne može dogoditi u gorem trenutku”, upozorava Josh Linville, potpredsjednik tvrtke StoneX zadužen za tržište gnojiva.
Tri su ključna makronutrijenta u svjetskoj proizvodnji gnojiva – dušik, fosfati i potaša. Dok se fosfati i potaša kopaju, dušična se gnojiva dobivaju iz prirodnoga plina. Nakon napada bespilotnim letjelicama na postrojenja QatarLNG-a, gotovo petina globalne ponude plina pala je izvan funkcije, a europske su cijene naglo porasle. Dan poslije državna kompanija Qatar Energy obustavila je i proizvodnju derivata, uključujući ureu – najtraženije dušično gnojivo. Katar je lani bio drugi najveći svjetski izvoznik uree, dok je Iran držao treće mjesto i značajan udio u izvozu amonijaka.
Cijena uree koja se u SAD-u iskrcava u New Orleansu skočila je u ponedjeljak gotovo 15 posto u odnosu na tjedan ranije. Istodobno, zatvaranje Hormuškog tjesnaca blokiralo je isporuke ostalih proizvođača iz Perzijskog zaljeva. Prema procjenama udruženja Fertilizer Institute, oko 30 posto svjetske proizvodnje amonijaka i čak polovica uree trenutačno je pod izravnim rizikom.
Fosfati također vise o koncu. Saudijska Arabija pokriva približno 40 posto američkog uvoza fosfatnih gnojiva; dulji zastoj isporuka, upozoravaju analitičari, „mogao bi stvoriti vrlo nezgodnu situaciju”. U lancu opskrbe važni su i Jordan, Egipat te Izrael, a dio proizvođača već je privremeno ugasio pogone jer im skladišni kapaciteti pucaju po šavovima.
Na moru je sve napetije: Iranska revolucionarna garda prijeti svakom brodu koji pokuša proći tjesnac, dok Washington formira ratnu pratnju tankerima. I sami dužnosnici priznaju da će se prvi napori usmjeriti na naftu i plin, a gnojivo će u kolonama imati niži prioritet.
Potražnja nadmašuje ponudu već godinama, a dodatni udar stigao je iz Kine koja je, želeći osigurati domaće potrebe, lani do kolovoza stopirala izvoz fosfata. Američki kupci gnojiva uobičajeno bi u ožujku zaključivali narudžbe kako bi barže stigle na rijeku Mississippi do početka travnja. Svako odgađanje, ističe Linville, izravno smanjuje količine koje će u ključnoj sjetvenoj fazi stići na farme.
Oko tri četvrtine ukupne američke potrošnje gnojiva otpada na velike površine kukuruza, soje, pšenice i pamuka u pojasu Corn Belta. Te farme većinom su fiksirale planove prihrane i teško se mogu preorijentirati na druge kulture. A za razliku od nafte, SAD nema stratešku zalihu gnojiva.
Ako se rat protegne, stručnjaci prognoziraju daljnji skok cijena svih vrsta gnojiva. Poljoprivrednici su ionako oslabljeni trgovinskim ratom s Kinom i carinama koje su im srušile izvoz; 11 milijardi dolara federalne pomoći pokrile su tek dio gubitaka.
„U najcrnjem scenariju jednostavno nema dovoljno tona za sve, pa tržište određuje tko je spremniji platiti”, kaže Linville. „Netko će ostati bez i morat će posijati nešto što ne treba dušik. Moramo biti spremni razgovarati i o toj mogućnosti.”