Prije točno šest desetljeća iz pulskog Uljanika iskliznula je čelična jedrilica krstaš „Besa”, plovilo koje je književniku Joži Horvatu i njegovoj obitelji omogućilo pothvat nezamisliv po tadašnjim standardima – dvogodišnje oplovljavanje svijeta. U povodu obljetnice o Brodskom dnevniku, ali i trnovitom putu od ideje do slavnoga povratka 4. srpnja 1967., govori pulski profesor kulturologije Andrea Matošević.
Jedrilica duga 15 metara nastala je gotovo gerilski: 85 srednjoškolaca Brodograđevnog školskog centra, uz nadzor inženjera Živorada Žike Pavlovića i Waltera Wrussa, slagalo je brod od dijelova „iz furde” ratne mornarice. „Amateri su gradili jedrilicu za amatera moreplovca”, slikovito rezimira Matošević i podsjeća da je Horvat u to vrijeme bio na udaru političkih pritisaka zbog „Ciguli Migulija” i da mu je more postalo slamka spasa.
Iako bez ozbiljnoga nautičkog iskustva, bez znanja engleskog i – kako će kasnije priznati prijatelju Predragu Matvejeviću – bez sposobnosti plivanja, Horvat je okupio posadu: suprugu Renatu, sina Marka, projektanta Pavlovića i devetnaestogodišnjaka Vlada Hrlića, odabranog između 472 prijavljena na javni poziv Vjesnika u srijedu. Isti je tjednik pratio svaku etapu serijalom „Put oko svijeta u tisuću dana”, što je pothvatu dalo neočekivanu javnu dimenziju.
Profesionalni kapetani tada su upozoravali da „ćudi mora poznaje jedino iz literature”, da je jedrilica „precijenjena”, a Renata „slaba za taj zadatak”. Ipak, upravo je Renata, snimateljica Televizije Zagreb, rušila stereotipe o „ženi kao maleru na brodu”: aktivno je jedrila i snimala put kamerom Bolex, a Horvatovi dnevnici obilježeni su polemikama o mizoginim obrascima pomorske kulture.
Problemi su se nizali: uplovljavanje u vojni sektor Gibraltara, zamalo sudar u Crvenom moru, lutanje 700 kilometara usred Pacifika. U Sueski kanal ušli su tek desetak dana prije izbijanja Šestodnevnog rata, nakon čega je plovna žila bila zatvorena osam godina. Pavlović se iskrcao u Panami, no „Besa” je unatoč havarijama, oskudnoj opremi i radiostanici skinutoj s američkog bombardera stigla kući – dočekana zvonima i masom znatiželjnika u Boki kotorskoj.
Horvatova samoironična proza – u kojoj sebe opisuje kao „moreplovnog komedijaša” – baš zato ostaje privlačna. „Neznanje je konstruirao kao esencijalni dio uspjeha”, kaže Matošević, uvjeren da bez iskrenog priznanja slabosti „Besa” ne bi bila književno ni kulturološki tako jaka priča.
Plovidba je, nažalost, bila tek prvi čin. Kasniji udarci sudbine – smrt sinova Marka i Miće – pretvorili su nadolazeća putovanja u potragu za smislom, opisanu u „Molitvi prije plovidbe”. No simbol „Bese” opstaje: brod je, prema posljednjim informacijama, i dalje usidren u splitskoj uvali, svjedočeći kvaliteti domaće brodogradnje i energiji entuzijasta koji su ga stvarali.
„Besa danas navigava i našom memorijom”, zaključuje Matošević. A dok valovi zapljuskuju njen ostarjeli trup, priča o Horvatovu zaokretu od cenzuriranog scenarista do globe-trottera podsjeća da hrabrost ponekad počinje tek kad čovjek prizna koliko malo zna.