U 93. godini života umro je Vladislav Jovanović, jedan od najistaknutijih jugoslavenskih i srpskih diplomata te bivši ministar vanjskih poslova Savezne Republike Jugoslavije.
Rođen 1933. u Žitnom Potoku, Jovanović je po završetku gimnazije diplomirao pravo u Beogradu. U diplomatsku službu ušao je 1957., a karijeru je gradio u tadašnjem jugoslavenskom Ministarstvu vanjskih poslova. Bio je veleposlanik u Turskoj (1985.–1989.), pri Ujedinjenim narodima, te je službovao u Bruxellesu i Londonu.
Dvaput je vodio jugoslavensku diplomaciju, a devedesetih je sudjelovao u brojnim međunarodnim pregovorima i mirovnim inicijativama dok se raspadala bivša država.
Šira javnost upoznala ga je kroz nastupe pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju. Kao svjedok obrane Slobodana Miloševića 2005. tvrdio je da „nikada nije čuo“ za plan stvaranja Velike Srbije te ustvrdio da Srbija službeno nije sudjelovala u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Sukobe je, prema njegovu tumačenju, izazvalo „nelegalno otcjepljenje“ pojedinih republika.
Godine 2013. svjedočio je u korist Radovana Karadžića. Tada je izjavio da politički vrh bosanskih Srba nije želio otcjepljenje Republike Srpske i pripajanje Jugoslaviji, nego ostanak u zajedničkoj državi. Odgovornost za raspad Jugoslavije pripisao je međunarodnoj zajednici, a dijelom i bošnjačkoj strani – tvrdeći, među ostalim, da je ona snosi znatan dio krivnje za civilne žrtve u Sarajevu.
Tužiteljstvo ga je u Haagu podsjetilo na pismo iz 1993. u kojem je zagovarao „etničku homogenizaciju“ teritorija pod kontrolom bosanskih Srba. Jovanović je potvrdio da je podupirao tu politiku, ali je naglasio da pritom nije mislio na prisilu ni na zločine.
Smrću Vladislava Jovanovića odlazi jedna od posljednjih figura iz diplomatskog vrha jugoslavenskih devedesetih, čiji su stavovi u sudnici Haaga ostali predmet prijepora i kritika.