Koliko se o nekom društvu može doznati iz njegovih psovki? Puno, sugerira najnovije multinacionalno istraživanje koje je pratilo tabu riječi u 13 jezika i 17 zemalja.
• Nijemci su u prosjeku naveli čak 53 psovke, uključujući maštovite kovanice poput „intelligenzallergiker” (osoba alergična na inteligenciju) i „hodenkobold” (doslovno „vilenjak testisa” – dosadnjaković).
• Govornici engleskog u Ujedinjenom Kraljevstvu i španjolskog u Španjolskoj zaustavili su se na prosječno 16 riječi.
Cognitivni znanstvenik Jon Andoni Duñabeitia objašnjava da njemačka sklonost sastavljanju novih složenica „jednostavno nudi više opcija”, ali napominje i da „neki govornici drugih jezika te riječi možda nemaju pri ruci kada se od njih traži da ih izlistaju u neutralnom okruženju”.
Blatantne razlike
• Riječ „shit” ili njezin ekvivalent dominira u engleskom, talijanskom i finskom, ali se ne nalazi u vrhu francuskog, nizozemskog, španjolskog ni njemačkog.
• Seksističke uvrede poput „bitch” pojavljuju se gotovo posvuda. „Rječnik odražava stvarnost društava u kojima su žene potiskivane”, kaže Duñabeitia.
• Seksualni izrazi gotovo su univerzalno zastupljeni, što ukazuje na nelagodu oko intimnih tema.
Talijanska posebnost je – blasfemija. Sudionici iz Italije naveli su više od 24 psovke povezane s Crkvom, među kojima 17 varijanti izraza prevedenog kao „jeb*** Boga”. Psiholog Simone Sulpizio, glavni autor rada, pripisuje to „blizini i dugotrajnom odnosu s Vatikanom te snazi katoličke tradicije”.
Tko psuje i zašto
Istraživanje potvrđuje nekoliko konstanti: muškarci psuju više od žena, a ekstroverti više od introvertiranih. U prosjeku se opsuje jednom u dvije minute govora, no stopa varira ovisno o temi, okruženju i odnosu sugovornika.
Sulpizio podsjeća da se psovke mogu upotrijebiti i pozitivno i negativno te da imaju „izvanrednu moć”. Jedan raniji pokus pokazao je da su ispitanici tijekom izgovora psovke mogli dulje držati ruku u ledenoj vodi, što sugerira učinak na regulaciju bola i stresa.
Unatoč toj snazi, tabu riječi rijetko dospijevaju u formalne tekstove. „Što su poznatije, to se rjeđe pojavljuju u novinama ili na blogovima”, zaključuje Sulpizio.
Novi podaci osporavaju staru pretpostavku da je psovanje znak niske inteligencije ili siromašnog jezika. Umjesto toga, psovke se pokazuju kao precizan barometar društvenih vrijednosti, ograničenja i promjenjivih normi – mali, ali glasni prozor u kulturu.