Rasprava na mreži među studentima i mladim stručnjacima otkrila je koliku cijenu plaća generacija koja tek stupa na tržište rada – čak i kad počne zarađivati iznadprosječno.
„Još sam student pa nemam neku realnu predodžbu koliko je zapravo svakodnevni život skup”, napisao je budući inženjer računarstva, računajući na početnu plaću između 1 500 i 2 000 eura. Nada se ostati u Zagrebu ili Splitu, ali bez vlastite nekretnine i automobila pita se „koliko je teško početi praktički od nule”.
Iskusniji mu brzo spuštaju očekivanja. Najamnine u velikim gradovima, tvrde, mogu „pojesti 60–70 % plaće”, a hrana poskupljuje ako se ne prate akcije. S plaćom od 2 000 eura, nova su pravila kreditiranja limit na približno 165 000 eura, uz obveznih 10 % pologa. Komentatori ističu da fakultetska diploma više nije jamstvo ni posla ni stana: „Masa ekipe sada ima faks i to više ne znači puno osim iskustva.”
Pragmatični savjeti vrte se oko preseljenja bliže radnom mjestu, dijeljenja stanova i podizanja kreditne sposobnosti kroz pet do deset godina. Jedan korisnik procjenjuje da bi novi zaposlenik nakon „2–5 godina” mogao dosegnuti kredit dovoljan za stariji stan na rubu Zagreba, ali polog od 10 % često produžuje čekanje.
Tema je iznjedrila i iskustva onih koji već primaju visoke IT plaće. Mlada inženjerka s dvije diplome i pet godina staža kaže da joj inflacija „pojede” 1 800 eura mjesečno, no priznaje da je privilegirana jer živi u naslijeđenoj kući. „Da imam kredit i malu djecu, ne bih mogla živjeti dostojanstveno”, priznaje.
Najilustrativniji primjer stigao je od programera s plaćom od 3 100 eura. On vozi novi automobil čija rata iznosi 550 eura, trenira u „najskupljem gymu u gradu”, jede vani i još živi s roditeljima. „Cijela plaća ode na to. Ne znam kako bih da imam dijete i ratu kredita za stan”, zaključuje.
Rasprava jasno pokazuje da i plaće koje nadmašuju prosjek ne jamče lagodan start: bez naslijeđene nekretnine ili partnera koji dijeli troškove, mladi se često oslanjaju na dugoročan kreditni plan i kompromis sa životnim stilom.