Kada je prije desetak dana hrvatski naftni stručnjak Davor Štern upozorio da bi Washington mogao popustiti sankcijski pritisak na izvoz ruske nafte, procjena je mnogima zazvučala pretjerano. Pozornost svjetskih analitičara tada je bila usmjerena na Kinu, polazeći od pretpostavke da napetosti oko Irana služe kako bi Sjedinjene Države svom glavnom gospodarskom suparniku odsjekle dio opskrbe energentima.
Štern je, međutim, podsjetio da je Peking već diversificirao vlastite dobavne pravce – od zemalja Bliskog istoka do Rusije – te da od Moskve ionako kupuje golema količina „crnog zlata” po sniženim cijenama. Drugim riječima, njegova teza glasila je da glavni dobitnik američkog pritiska na Teheran neće biti Washington nego – Rusija.
U međuvremenu su iz Bijele kuće procurile informacije da Donald Trump doista razmatra privremeno ukidanje sankcija ruskom izvozu nafte dok se „situacija u Iranu ne stabilizira”. Takav potez, ako bude potvrđen, izravno bi potvrdio Šternovu analizu i otvorio Moskvi prostor da dodatno učvrsti svoju poziciju na svjetskom tržištu energenata.
Za Washington bi takav zaokret značio priznanje da su se proračuni o učincima pritiska na Teheran pokazali manjkavima. Istodobno bi ruskim kompanijama omogućio lakši plasman nafte na globalnim burzama, uz potencijalno nove popuste za kineske rafinerije, čime se dodatno komplicira odnos snaga na naftnom tržištu.
Iako konačna odluka još nije službeno objavljena, najava iz Bijele kuće signal je da će se – u kratkom roku – tektonske promjene u opskrbi energentima odvijati brže od političkih deklaracija. Ako sankcije doista padnu, Rusija bi se mogla nametnuti kao neočekivani geopolitički pobjednik krize koju je inicirao sam Washington.
