Kijev je ujutro zakrčen prometom, a Oleksandra Avramenko spušta prozor automobila ne da udahne zrak, već da oslušne – tutnjava motora podsjeća je na zvuk ruskih dronova. Tri su godine od početka opće invazije i više od desetljeća od prvih borbi u Donbasu, a ukrajinska metropola navikla se na dvojak život: stalne sirene, presretanja projektila i povremene eksplozije s jedne strane; pune kafiće, rasprodana kazališta i dječje škole u skloništima s druge.
Ispod rutine, međutim, raste tjeskoba da je ostatak Europe umoran od rata i spreman na „bilo kakav kraj” – pa i na ukrajinski gubitak teritorija. Posljedično kopni i vjera u brzo priključenje Europskoj uniji. Ankete iz kolovoza pokazuju da tek nešto više od polovice Ukrajinaca očekuje članstvo u sljedećih deset godina, dok je 2022. optimizam dijelilo više od 70 %. Gotovo svaki peti sada misli da Ukrajina nikada neće biti primljena.
Slabljenje potpore najočitije je u Poljskoj, dosadašnjem najglasnijem savezniku. Ljetno istraživanje otkriva da samo 35 % Poljaka podupire ukrajinsko članstvo (85 % 2022.), a više od polovice ih priželjkuje mir i pod cijenu prepuštanja okupiranih područja Rusiji. Slično raspoloženje bilježi se u Njemačkoj, gdje 52 % ispitanika smatra da bi Kijev trebao pristati na gubitak teritorija radi okončanja sukoba.
Na terenu rat ne posustaje. Na lijevoj obali Dnjipra 29. kolovoza ruska je raketa sravnila stambeni blok i usmrtila 22 osobe, među njima četvero djece. Samo tjedan dana kasnije, 7. rujna, Rusija je izvela najveći zračni napad dosad: 810 dronova i projektila pogodilo je ciljeve diljem zemlje; tri civila, uključujući bebu, poginula su u Kijevu unatoč gustoj protuzračnoj obrani.
Prosvjedi su pod ratnim stanjem rijetki, ali se ipak događaju. Na Majdanu, simbolu 2014. godine, Bohdan Fomin, tridesetogodišnji vojnik iz okupiranog Mariupolja, drži natpis kojim traži bolji tretman za postrojbe: „Ako budemo prisiljeni predati zemlju, nemam se gdje vratiti.” Naglašava da okupljanje nije protiv vlasti, već „dio naše kulture još od neovisnosti”.
Rat je obilježio i ukrajinsku kulturu. Pjesnikinja Olena Herasymiuk kaže kako je svaki njezin stih svjedočanstvo od trenutka kad su je 2014. na istom trgu okrznuo rafal snajpera. „Ukrajinci su Europljani u svakom smislu – slobodni, otvoreni, liberalni. Imamo samo jedan put, europski”, objašnjava.
Sličnu poruku šalje kustosica Lina Romanukha. U podzemnim hodnicima kijevske Lavre postavila je izložbu digitaliziranih spomenika iz cijele zemlje, uključujući one u danas okupiranim područjima. Posjetitelji kroz virtualnu stvarnost hodaju antičkim Hersonesom u Sevastopolju ili ispred razrušenog kazališta u Mariupolju. „Ti su spomenici dio europske civilizacije. Ako nestanu, Europa gubi i dio sebe”, poručuje Romanukha i sebe opisuje kao „slijepu optimisticu” koja sanja Ukrajinu obnovljenu u granicama iz 1991. uz pomoć EU-a.
Nada se zadržala i u političkom vrhu. Četiri dana nakon invazije, predsjednik Volodimir Zelenskij potpisao je zahtjev za članstvo, pozivajući Bruxelles: „Pokažite da ste s nama, dokažite da ste Europljani.” Predsjednica Komisije Ursula von der Leyen mjesec kasnije mu je u Kijevu uručila upitnik za pristupanje i poručila da „Ukrajina pripada europskoj obitelji”. No kako pritisak javnosti u susjednim državama slabi, tako i početni zamah sve teže održava.
Dok se svjetla kavana gase i sirene opet paraju zrak, stanovnici Kijeva prenoće u hodnicima ili kupaonicama, između dva zida. Što se bliži svitanje, to je pitanje glasnije: hoće li Europa, unatoč umoru, ostati uz njih – ili će ukrajinski san o Europi zaista početi kliziti iz ruku?
