Pariški sporazum, potpisan 2015., danas slavi deseti rođendan, ali slavljeničko raspoloženje u Bruxellesu izostaje. U hladnoj, gotovo praznoj sobi Europskog parlamenta okupili su se njegovi arhitekti kako bi procijenili stanje globalne klimatske politike i položaj Europske unije nakon neuspješnog COP-a 30 u brazilskom Belému.
„Bez Sjedinjenih Država … ostali smo sami s nekoliko zapadnih saveznika … previše malo najranjivijih zemalja Globalnog juga pridružilo se našem savezu”, priznao je danski ministar klime Lars Aagaard, supredsjedatelj posljednjih pregovora. Dodao je i jasnu opomenu: „Ako će sljedećih deset godina izgledati ovako, EU će morati razmisliti o novom putu.”
Sličan ton zadržala je Laurence Tubiana, jedna od dizajnerica sporazuma, danas na čelu Europske klimatske zaklade sa znatnim filantropskim budžetom. Istaknula je da se Pariški sporazum „doživljava kao vlastiti” u gotovo svakoj državi, ali i upozorila da u „vrlo fragmentiranom kontekstu možda trebamo druge formule”. „Napokon, trebaju nam prijatelji. U Belému ih nismo imali mnogo”, zaključila je, pozvavši Bruxelles da prestane patronizirati partnere i bolje razumije njihovu političku ekonomiju.
Promjena raspoloženja prema godišnjim UN-ovim klimatskim konferencijama primjetna je i među europskim dužnosnicima. Španjolka Teresa Ribera, izvršna potpredsjednica Komisije zadužena za tržišno natjecanje, zapitala se „u kojoj je mjeri Pariški sporazum, te sposobnost multilateralne agende da isporuči rezultate, još uvijek živ”. Ipak, smatra kako je okvir i dalje vrijedan jer pruža „opće regulatorne uvjete” i mjesto za „procjenu i usmjeravanje”.
Da su rezultati skromni nakon konferencije u Glasgowu 2021. smatra i nizozemski europarlamentarac Bas Eickhout, koji procjenjuje da smo s projekcija zagrijavanja iznad 4 °C pali na oko 2,5 °C, ali da od tada „nema puno napretka”.
U isto vrijeme, tehnološki i tržišni trendovi izazvali su preokret nezamisliv 2015. Godine: obnovljivi izvori danas čine polovicu europske proizvodnje električne energije, a toplinske pumpe i električna vozila prestali su biti egzotična niša. Unatoč tome, kinesko širenje industrije čistih tehnologija i sve raznolikiji interesi zemalja juga mijenjaju aritmetiku globalnih pregovora, ostavljajući EU bez tradicionalnih partnera i bez očitog vodstva.
Aagaard zato upozorava da Pariški sporazum „mora pokazati da može biti okvir za akciju, a ne izgovor za nečinjenje”. Ako u tome ne uspije, desetljeće ispred nas moglo bi se pretvoriti u borbu za klimatski utjecaj u kojoj će Bruxelles morati izumiti novu, agilniju diplomaciju – i pronaći nove prijatelje.