Kada Šveđani danas čuju savjet „idi na hitnu”, to često nije drama nego svakodnevica – simptom, tvrdi internistica na specijalizaciji Fanny Nilsson, dubljeg problema u nacionalnom zdravstvenom sustavu. U svojoj novoobjavljenoj knjizi „Go to the ER” autorica uspoređuje Švedsku sa Španjolskom, Nizozemskom i Ujedinjenim Kraljevstvom te zaključuje da zemlja hitno treba temeljitu reformu primarne zdravstvene zaštite.
Nilsson navodi da samo 32 % stanovnika Švedske ima stalnog obiteljskog liječnika, što znači da oko sedam milijuna ljudi svaki put odlazi k drugom liječniku. „Najupadljivija razlika u kojoj se Švedska ističe jest malen udio redovitog kontakta s obiteljskim liječnikom”, istaknula je.
Za razliku od toga, gotovo svaki stanovnik Nizozemske ima svog liječnika opće prakse. Ondje je financiranje temeljeno na obveznom socijalnom osiguranju, privatnim osiguravateljima zakonom je zabranjena profitna marža, a nitko ne može preskočiti red plativši više. Primarna skrb je toliko ključna da liječnici opće prakse rade i u bolničkim hitnim prijemima, gdje obavljaju trijažu. „Nizozemac ne može vidjeti hitnog liječnika bez uputnice obiteljskog liječnika, osim u stvarno hitnim slučajevima poput srčanog udara”, dodala je Nilsson.
Španjolski model – snažna primarna skrb, centralno planiranje i porezno financiranje – postiže najduži očekivani životni vijek u Europi uz upola niže troškove od njemačkih. U Ujedinjenom Kraljevstvu, pak, Nacionalna zdravstvena služba suočava se s posljedicama desetljeća štednje, pandemije i Brexita: višesatna čekanja hitne pomoći postala su pravilo, a bolnički hodnici puni.
Švedska pritom ima najmanje bolničkih i intenzivnih kreveta po stanovniku u Europskoj uniji – još i manje nego prije pandemije. Nilsson smatra da je rezultat „bolni kompromis između jednakog pristupa, visoke kvalitete i prihvatljivih troškova” koji trenutačno ne zadovoljava nijedan od ta tri cilja.
Autorica poseban naglasak stavlja na trend „Choosing wisely”, upozoravajući na skupe dijagnostike i terapije dvojbene učinkovitosti, osobito kod starijih pacijenata. Poziva liječnike da „počiste” beskorisne lijekove, a političare da preuzmu čvršći nadzor nad sustavom u kojem dominiraju bolnice i slobodno osnivanje privatnih ordinacija.
Kao potporu tezama navodi norvešku studiju prema kojoj osobe koje imaju istog obiteljskog liječnika 15 godina imaju 25–30 % manju smrtnost i isti toliki manji rizik od odlaska na hitni prijem u odnosu na one s godišnjom rotacijom liječnika.
„Želimo što više zdravlja za što manje novca. Danas smo se izgubili”, piše Nilsson, zaključujući da bez snažne primarne zaštite i jasnijeg političkog upravljanja Švedska riskira da uskoro počne sličiti britanskom scenariju s kolabirajućim hitnim službama.