Plivanje je u Švedskoj dio školskog programa – svako dijete do kraja šestog razreda mora otplivati 200 metara, od čega 50 metara leđno. U Hrvatskoj je takva obveza nestala još 2010., kada su iz Državnog pedagoškog standarda izbačene škole plivanja i vožnje bicikla.
U Dubrovniku se provjera plivačkih kompetencija godinama ipak održavala zahvaljujući entuzijazmu trenera Plivačkog kluba Jug. No šef struke Frane Ćirak objašnjava da testiranja više nema: „Oglas za trenera stoji nam otvoren već dvije godine i ne možemo naći adekvatnu osobu, a nema ni dovoljno termina za sve korisnike bazena.”
Jedini gradski bazen dijele PK i VK Jug, vaterpolski klubovi iz Konavala, Župe i Bellevuea, ženski vaterpolski klub, veterani i rekreativci. Ćirak upozorava da je raspored gotovo nemoguće posložiti, osobito za najmlađe koji ne mogu trenirati usred dana. Smatra da bi grad hitno trebao dobiti još jedan, manji, 25-metarski bazen s četiri ili pet pruga.
Interes djece za vodene sportove pritom nikad nije bio veći. „Na upise se prijavilo 130 djece, 110 ih je prošlo testiranje, a oko 30 čeka red”, kaže Ćirak i dodaje da klub već trenira više od 200 mališana; u jednom terminu na bazenu zna biti i do 300 djece.
Problem je što se plivačko predznanje sada ne provjerava sustavno. Većina novaka zna barem osnovno plivati, ali ima i onih koji se tek održavaju na vodi, a klub ne može primiti nesigurne plivače. „Treba vratiti obveznu školu plivanja. Nije dovoljno samo se održavati; treba moći otplivati 150 metara u nekoj tehnici i skočiti na glavu”, naglašava trener.
Podsjeća da je plivanje jedna od ključnih životnih vještina – već u Staroj Grčkoj uz čitanje i pisanje – te sport s minimalnim ozljedama, odličan za kardiovaskularni sustav i djecu s astmom. Dok Šveđani standard drže visokim, hrvatski osnovnoškolci ostaju bez sustavne provjere, a postojeći bazeni pucaju po šavovima.