Neočekivani smjer ekonomske migracije – iz Gane prema Srbiji – uskoro bi mogao postati svakodnevica. Tijekom posjeta ministra vanjskih poslova Marka Đurića Akri objavljeno je da su dvije zemlje u završnoj fazi pregovora o Memorandumu o mobilnosti radne snage. Dogovor predviđa da Gana dobije dio od ukupno 100 000 radnih dozvola koje Srbija planira izdati iduće godine.
Srbiji, koja se suočava s demografskim padom i masovnim odlaskom domaćih radnika na Zapad, kronično nedostaje radne snage u građevini, logistici, poljoprivredi, zdravstvu, IT-ju i uslužnim djelatnostima. Posljednjih godina poslove na gradilištima i na ulicama Beograda, Novog Sada i Niša sve češće preuzimaju radnici iz Indije, Nepala, Bangladeša i Filipina, a sada se u toj skupini sve više spominju i mladi Ganaci.
Zašto baš Gana? Ta zapadnoafrička zemlja, prva podsaharska država koja je stekla neovisnost (1957.), danas se bori s inflacijom od 54 %, javnim dugom iznad 100 % BDP-a i procijenjenim godišnjim gubitkom od tri milijarde dolara zbog korupcije. Iako je gospodarstvo nakon 2010. raslo i do 14 % na godinu, koristi tog buma nisu se ravnomjerno prelile na stanovništvo, osobito ruralno. Istodobno, ilegalno rudarenje zagađuje rijeke i uništava riblji fond, dodatno gurajući mlade u potragu za sigurnijim prihodima izvan domovine.
Beograd pak nudi ono što im je najpotrebnije – legalno zaposlenje i relativno stabilan status. Budući sporazum trebao bi jasno regulirati boravak tisuća Ganaca, a uz radne dozvole Srbija im nudi i stipendije kroz program „Svet u Srbiji“. Neki već planiraju dovesti i članove obitelji.
Na društvenim mrežama može se pročitati da su srpske vlasti tražile populaciju koja će se lakše integrirati u većinski kršćansko društvo. U Gani se oko 63 % stanovnika izjašnjava kršćanima, a zemlja se ponosi solidnim obrazovnim sustavom: pismenost premašuje 75 % za muškarce i 65 % za žene, uz sve veći broj diplomiranih stručnjaka u STEM područjima, medicini i pedagogiji. Još jedan, nimalo zanemariv, kriterij je cijena rada – Ganaci su spremni prihvatiti plaće koje domaće stanovništvo odbija.
Dok Beograd Memorandum predstavlja kao strateški odgovor na „prazne“ radne bilance, u Akri se sporazum vidi kao prilika da se ublaži nezaposlenost i donesu devize. Obje su strane stoga požurile zaključiti dogovor koji bi, ako sve prođe glatko, već sljedeće godine mogao dovesti prve veće kontingente radnika iz Gane na srpska gradilišta, u bolnice i IT hubove.
Hoće li nova radna snaga zaista zakrpati srpske gospodarske rupe i istodobno pružiti bolju budućnost mladim Gancima, pokazat će praksom provjerene plaće, uvjeti smještaja i brzina stvarne integracije u srpsko društvo.