Europske kompanije i dalje plaćaju znatno više za struju i plin nego njihovi konkurenti u Sjedinjenim Državama ili Kini, pokazuje nova analiza Centra za proučavanje demokracije predstavljena u Washingtonu.
Prema indeksu koji mjeri troškove uvoza nafte i plina, maloprodajne cijene energije te naknade za CO2, rizik od energetske nepriuščivosti u većini država članica danas je više nego peterostruko veći nego prije tri godine. Najugroženije su zemlje srednje i istočne Europe, gdje su potrošačke cijene „još uvijek 40–70 posto iznad razine prije krize”, upozorava koautor izvješća Martin Vladimirov.
„Pitanje pristupačnih cijena postalo je najveća prijetnja otpornosti energetskog sustava, nadmašivši čak i geopolitičku neizvjesnost”, navodi se u studiji. Vladimirov dodaje kako skupoća „ne pogađa samo povjerenje građana, nego i sposobnost europskih poduzeća da se natječu na globalnom tržištu”.
Podsjetnik na Draghijeva upozorenja
Prije točno godinu dana bivši šef Europske središnje banke Mario Draghi upozorio je da „tvrtke u EU i dalje imaju cijenu električne energije koja je dva do tri puta viša nego u SAD-u, dok prirodni plin plaćaju četiri do pet puta više”. Draghi je tada zatražio golemo ulaganje u zastarjelu elektroenergetsku mrežu: 584 milijarde eura do 2030., odnosno 2,29 bilijuna eura do 2050. godine.
Dio tog plana preuzeo je povjerenik za energetiku Dan Jørgensen, kojemu je povjereno predstavljanje prijedloga modernizacije europskih mreža do kraja godine. Istodobno, Europska komisija lansirala je Akcijski plan za pristupačnu energiju koji, među ostalim, razmatra izravna ulaganja europskih tvrtki u američke projekte ukapljenog plina.
Manji, ali i dalje prisutan geopolitički rizik
Nakon što je EU pokrenula postupno udaljavanje od ruskih fosilnih goriva i najavila potpuni prekid uvoza do 2028., izloženost geopolitičkom riziku je pala. Međutim, autori studije upozoravaju da se jaz među državama članicama produbljuje: ako se ne pronađe rješenje za neravnomjernu sigurnost opskrbe, Unija riskira produbljivanje gospodarskih nejednakosti i usporavanje klimatskih ciljeva.
Zaključak analize jasan je: energetski prijelaz može uspjeti samo ako čista energija bude „dostupna i ekonomski isplativa za sve”. Bez tog preduvjeta, Europa bi se mogla suočiti s dugotrajnim gospodarskim stagniranjem, a njezine bi tvrtke nastavile gubiti bitku za konkurentnost na svjetskom tržištu.