U sklopu ovogodišnjeg festivala Zoom + Igralke u Zagrebu predstavljena je plesno-kazališna izvedba „Sine” slovenske autorice i performerice Nataše Živković. Predstava, nastala na podlozi dokumentarnih svjedočanstava balkanskih virdžina ili burrnesha – žena koje su se odrekle vlastite ženstvenosti kako bi preuzele mušku ulogu i time stekle slobodu unutar strogih plemenskih pravila – otvara frontalni sukob s patrijarhalnim kanonima i njihovom dugovječnošću.
Živković na sceni sama utjelovljuje polifoniju ženskih glasova. U ispovjednoj formi izmjenjuju se priče Crnogorki, Albanki i Kosovarki obilježene siromaštvom, krvnom osvetom, gubitkom oca ili pukom željom za goli opstanak. Refrenska ponavljanja – „zovem se, zovem se” ili „očeva kuća, moja kuća” – stapaju disperzirane sudbine u kolektivnu ispovijest o cijeni slobode.
Simbolička anatomija patrijarhata posebno se razotkriva u dvama drag intervencijama. U prvome, dvojica performera muškarcu iz publike obredno peru noge, naglašavajući hijerarhiju služenja; u drugome poslužuju rakiju, piće čiji se mitološki status muške snage ispisuje kroz žensko isključenje. Time se brišu granice između gledališta i scene, a publika biva uvučena u nelagodu vlastitih društvenih pozicija.
Središnji plesni segment donosi eksploziju popularnokulturnih signala: na hitove „Sunny” i „Rhythm of the Night” Živković pleše gotovo nagonski, svlači se do gaćica i preko grudi postavlja dva crna X-a. Istodobno se slavi senzualnost i razotkriva licemjerje normi koje žensko tijelo pokušavaju zatomiti zakonima, moralom ili medijskim slikama. Ples se tu pretvara u borilište između erotičnosti i srama, vidljivosti i zabrane.
„Sine” vješto spaja antropološki, sociološki i feministički diskurs. Fenomen virdžina služi kao ključni primjer tvrdnje da rod nije biološka sudbina nego društveni konstrukt, što potvrđuju i teze Margaret Mead i Simone de Beauvoir koje se u podlozi izvedbe nenametljivo prepoznaju. Istodobno, predstava podsjeća na Foucaultovo upozorenje da je tijelo prvo bojno polje svake kontrole.
Minimalistička scenografija – stolica, svjetlucavi plašt, lavor s vodom – ističe tijelo kao glavnog protagonista. U jednoj od završnih slika performerica lice uranja upravo u onu vodu kojom su maločas oprane muške noge, zatvarajući krug simbolike moći, posluha i pročišćenja.
Konceptualno promišljena i dramaturški precizna, predstava ostavlja snažan naknadni odjek. Spoj dokumenta i tjelesne ekspresije pretvara se u „oruđe za čeprkanje po obraslom patrijarhalnom tlu”, a publiku sili na suočavanje s pitanjem koliko je danas doista udaljena od okvira koji su virdžine nekoć osudili na život između dvaju identiteta.
„Sine” je tako više od kazališne predstave; to je poziv na propitivanje granica roda, slobode i cijene koju žene plaćaju kako bi ih dosegnule.