Kad je Antonela B. jednog ponedjeljka točno u 8:15 sati ušla u ured, nije mogla ni slutiti da će se njezino privatno financijsko stanje u trenu pretvoriti u predmet službenog sastanka. Šefica ju je pozvala u kancelariju, zamolila da zatvori vrata i ispred nje položila hrpu dokumenata — ne radne zadatke, ne otkaz ni povišicu, već potvrdu njezina duga prema banci koji je preuzela agencija za naplatu potraživanja.
„Imala sam osjećaj kao da stojim gola”, opisala je Antonela trenutak kada je shvatila da su njezine osobne financije postale tema poslovne hijerarhije bez njezinog pristanka.
Prema njezinu svjedočanstvu, agencija je poslodavcu dostavila podatke o iznosu duga i planiranoj ovrsi na plaću, čime je njezina inače zaštićena financijska intima dospjela pred radni kolektiv. Iako je takav postupak formalno legalan — vjerovnik ima pravo tražiti isplatu putem cesije plaće — Antonela upozorava na duboko poniženje i gubitak dostojanstva koje ovakva praksa ostavlja iza sebe.
Njezin slučaj otvara pitanje kako zakonski balansirati između prava vjerovnika na naplatu i prava dužnika na privatnost. Pravnici podsjećaju da agencije djeluju u okviru Zakona o obveznim odnosima i Ovršnog zakona, ali ističu i da poslodavci nisu obvezni raspravljati o dugovima u radnom okruženju. „Postupak bi se trebao svesti na administrativnu obvezu poslodavca da provede pljenidbu dijela plaće, bez nepotrebnog izlaganja radnika”, navode upućeni.
Antonela, koja i dalje otplaćuje dug, kaže da joj je najteže palo to što je izgubila osjećaj kontrole nad vlastitim životom. „Dug je moj problem, ali način na koji su ga drugi pretvorili u moj javni sram je nepravda”, zaključuje i apelira na izmjene propisa koje bi jasnije štitile dostojanstvo dužnika.