Zoran Milanović, hrvatski predsjednik poznat po žestokoj retorici, na zajedničkom nastupu sa slovačkim predsjednikom Peterom Pellegrinijem odlučno je odbacio tvrdnje da je premijer Robert Fico „ruski čovjek”. Time je, smatra dio analitičara, neizravno pokušao skinuti i vlastitu etiketu bliskosti s Moskvom.
„Stalno se ponavlja ta ružna etiketa o ‘ruskom čovjeku’, a da nitko nije objasnio što to uopće znači”, ustvrdio je Milanović. No, kritičari mu uzvraćaju da objašnjenja ne nedostaje: biti „igrač” Vladimira Putina ne znači nužno primati rubalje s Kremlja, već glasno prenositi ruske propagandne poruke i blokirati zajedničku europsku politiku prema agresiji na Ukrajinu.
Širok spektar ‘korisnih’
U tekstu koji je pokrenuo raspravu podsjeća se da na platnom popisu Moskve ne moraju biti ni srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić ni bosanskohercegovački čelnik Milorad Dodik, a ipak redovito zastupaju ruske interese; Vučić, štoviše, potajice šalje oružje Ukrajini. Mađarski premijer Viktor Orbán te sam Fico navode se kao najdragocjeniji europski Putinovi saveznici, dok bjeloruski vođa Aleksandar Lukašenko vlada isključivo zahvaljujući Kremlju.
Ni Sjedinjene Države nisu imune na taj spektar. Za Donalda Trumpa kruži šala da je „agent Krasnov”, no autor napominje kako bivši predsjednik vjerojatno djeluje iz vlastitog uvjerenja – carinama umjesto projektila pokušao bi postići ono što Putin već radi silom.
‘Opasna država’ kao kompliment
Najžešća primjedba koju je Milanović javno izrekao na račun Rusije jest da se radi o „opasnoj državi”. Problem, piše se u komentaru, leži u tome što to Putinova oligarhija može shvatiti kao najveću pohvalu. Kroz takve relativizacije – bilo da dolaze iz Zagreba, Bratislave ili Budimpešte – Kremlj dobiva megafone koji „često prenose parole od riječi do riječi”.
Pitanje s početka priče tako ostaje otvoreno: kada političar s reputacijom proruske sklonosti kaže da nije „ruski igrač”, treba li mu na riječ vjerovati ili se, ipak, osloniti na vlastite oči?
