Europa elektrificira sve – samo ne industriju. Unatoč političkim najavama da će Clean Industrial Deal ubrzati prijelaz na struju, udio električne energije u ukupnoj potrošnji već je deset godina zakovan na 23 %. Još poraznije, potražnja za električnom energijom pala je 7,5 % između 2021. i 2023., a prošle je godine zabilježila tek simboličan oporavak od 1 %.
Stručnjaci okupljeni na nedavnom energetskom skupu složili su se da bi upravo veliki industrijski potrošači mogli postati oslonac buduće mreže – ako dobiju prave poticaje. Nova analiza konzultantske kuće Compass Lexicon, naručena od grčke energetsko-metalurške tvrtke Metlen, temu okreće naglavačke: umjesto da industriju gledamo kao problem, treba je vidjeti kao predvidljivi temeljni teret koji olakšava planiranje i smanjuje skupa prevelika ulaganja u mrežu.
Fabien Roques iz Compass Lexicona opisao je taj zaokret: „For a good part of my career I’ve been looking at the power system from the generation to the transmission distribution and then to the end user, and for the first time with this study, I actually looked at it from the other way around – starting from the end consumer and trying to understand what they can bring to the power system.”
Studija naglašava da su velike tvornice geografski koncentrirane i imaju gotovo sinkroniziran ritam rada, što operatorima omogućuje preciznije planiranje kapaciteta. Kada se proizvodnja može pomicati u vrijeme jeftinijih viškova iz vjetra i sunca, smanjuju se skupi viškovi energije (curtailment) i pojave negativnih cijena koje već muče mnoge europske burze.
Službeni Bruxelles tek slaže slagalicu. „We know industry is consuming about 25 % of our energy, but only a third of that is electricity and we think there is major potential within industry to electrify – for instance low and medium temperature heating processes could be easily electrified with today’s technology,” podsjetio je Tom Howes, savjetnik Europske komisije za zelenu tranziciju. Najavio je reviziju mrežnih tarifa, poreza i pravila priključka kroz program Affordable Energy Action Plan kako bi se stvorili jasni cjenovni signali za ulaganja u električne peći, toplinske pumpe ili proizvodnju zelenog vodika.
Problem je, međutim, dvostruk. S jedne strane Europa ubrzano dodaje obnovljive izvore, ali bez dovoljno potrošnje koja bi opravdala te investicije. Rezultat su sve češća ograničenja rada vjetroparkova i solarnih elektrana te volatilne cijene. S druge strane, kontinentalna industrija već plaća struju skuplje od globalnih konkurenata, pa svako novo opterećenje mora biti praćeno „jakim zaštitama konkurentnosti”, kako su istaknuli panelisti.
Nick Keramidas iz Metlena zato upozorava: „There’s a rapidly growing problem both in Greece and other European countries of renewables curtailments, the decline of renewables PPAs, and increasing zero and negative prices in the wholesale markets.” Prema njegovu mišljenju, opsesija brzim smanjenjem emisija udaljila je kreatore politika od stvarnih potreba potrošača.
Razina fleksibilnosti također nije jednaka u svim granama. Elektrolučnoj peći u aluminijskoj industriji moguće je kratkotrajno smanjiti opterećenje, dok cementare rade gotovo neprekidno. Bez dugoročnih ugovora i regulatorne izvjesnosti, tvrtke neće ulagati, zaključak je rasprave.
Dok Europska komisija oblikuje Clean Industrial Deal, energetski akteri traže da industrijska potražnja dobije status strateške imovine, ravnopravne obnovljivcima, mrežama i spremnicima. Hoće li Bruxelles napokon spojiti politiku potražnje i ponude – ili će se brojke o elektrifikaciji i dalje vrtjeti u mjestu – ostaje otvoreno pitanje.