VODNJAN – Svaki put kad se na Vodnjanštini pojavi nova, živopisno obojena drvena kućica, mještani znaju da iza nje stoji Grga Softić, samozatajni umjetnik i dugogodišnji zaštitnik napuštenih životinja.
Softić je upravo postavio tri nova skloništa uz gradska hranilišta za mačke, i to u dogovoru s komunalnim redarima, pa o „bespravnoj gradnji” nema ni govora. Kućice, izrađene od recikliranih dasaka, stiropora i kanti boje koje bi drugima završile na otpadu, prepune su boja i detalja – svaka nosi njegovu prepoznatljivu oznaku „tri zvjezdice”. „Ne može kućica imati više od tri, nema unutarnji nužnik”, našalio se Softić.
Do prošlog je ljeta izbrojio ravno 400 nastambi za pse i mačke; od tada ih je izradio još tridesetak, pa mu se „portfelj” penje na oko 430 komada. Godišnje ih, kaže, napravi tridesetak, a za pojedinu mu treba i deset dana jer se ne zadovoljava pukim spajanjem dasaka: „Kućicu izoliram, obložim, popunim rubove i tek onda oslikam.”
Ipak, gradnja je tek dio njegove svakodnevice. Softić brine o četrdesetak gradskih maca, obilazi hranilišta, skuplja donacije za hranu, hvata životinje za sterilizaciju, a u suradnji s Gradom Vodnjanom i veterinarom posljednje je četiri godine udarnički smanjivao broj nekastriranih mačaka. Grad pokriva troškove sterilizacije, kastracije i liječenja, a zahvaljujući redovitom hranjenju mačke se drže podalje od povijesne jezgre – u njoj, smatra Softić, „mora ostati tek onoliko lovaca koliko grad treba za ravnotežu”.
Novac za hranu stiže ponajprije iz donacija: tko naruči pseću kućicu, uz nju uplati i prilog za hranu; kafići i pojedinci skupljaju mu povratne boce, a najdraže su mu, kaže, stare daske, ambalaža i boje. „Sve što je ljudima smeće, meni posluži.”
Zajednica mu uzvraća poštovanjem. Lani je primio Povelju grada Vodnjana, priznanje koje mu je, otkriva, „donijelo veliku satisfakciju, ali i još posla”. Njegove su kućice već stigle do Zagreba, Austrije, Bosne, a nakon potresa u Petrinji izradio je trideset skloništa za tamošnje životinje. Najviše ga veseli što više nije sam: „Klima se mijenja na bolje – sve više ljudi iz Peroja, Galižane i okolice javlja se samoinicijativno.”
I nakon desetljeća rada, Softić ne razmišlja o odustajanju: „Posao nije gotov i nikad neće biti. Kamo sreće da priroda sama drži broj mačaka u ravnoteži – ovako moramo mi.” Dok uzima novu kutiju hrane i kreće prema još jednom hranilištu, jasno je da će šarenih kućica na Vodnjanštini biti još dugo.