Ante Rebić stigao je na Poljud kao veliko pojačanje, ali nakon osam službenih utakmica bilježi tek jedan pogodak – protiv Lokomotive (2:0). Ipak, problemi bivšeg napadača Milana više su taktičke nego kondicijske prirode.
Rebić je u karijeri najopasniji kada kreće s krila prema sredini, model koji mu je 2019./2020. donio eksploziju u Milanu. Tada je pod vodstvom Stefana Piolija postigao 12 golova i upisao pet asistencija u proljetnom dijelu sezone. Ključ je bio povratak Zlatana Ibrahimovića: Šveđanin je privlačio stopere, otvarao prazan prostor, a Rebić se iz lijevog half-spacea pretvarao u drugog napadača.
Slična teorija mogla bi se preslikati na Hajduk, gdje Marko Livaja zauzima Ibrinu ulogu magnetske točke protivničke obrane. No tu se pojavljuje velika razlika: trener Gonzalo Garcia gura sustav pozicijskog napada s duljim posjedom, dok Rebić tradicionalno profitira iz brze tranzicije.
• Početak sezone: Garcia je rani dio prvenstva odigrao u 4-2-3-1, Rebića držao na lijevom krilu, a Livaju iza špice. • Posljednje dvije utakmice: Urugvajac prelazi na 3-4-1-2 i Rebića gura kao centralnu devetku – ulogu u kojoj 30-godišnjak teško pronalazi prostor protiv zgusnutog niskog bloka.
Primjer Lokomotiva. Jedini Rebićev gol za „Bijele” stigao je kada se Livaja instinktivno izvukao na desno krilo i povukao obranu sa sobom. Otvoreni koridor iskoristio je Rebić, utrčao u prazan prostor i zabio. Akcija je bila plod trenutne intuicije, ne unaprijed dogovorenog mehanizma.
Dok god Hajduk traži strpljivu izgradnju, a Livaja ostaje statičan između linija, Rebićev učinak vjerojatno će ostati skroman. S druge strane, odustane li Garcia od svoje ideje i prepusti se reaktivnom kontranapadu, riskira gubitak dugoročne stabilnosti zbog koje je doveden.
Za splitskog stratega to je pitanje ravnoteže: pronaći kompromis koji će Livaji vratiti slobodu kretanja, a Rebiću ponuditi dubinu. Bez tog taktičkog „mirovnog sporazuma” Hajduk će i dalje gledati svoje najveće zvijezde kako pružaju minimum umjesto očekivanog maksimuma.
