Europska unija svjedoči najavljenom renesansnom valu nuklearne energije: Belgija je poništila planirani izlazak, Italija priprema povratak 35 godina nakon gašenja posljednje elektrane, a 14 država pridružilo se francuskom bloku koji u Bruxellesu lobira za povoljniji regulatorni okvir. No, iza političkog entuzijazma stoje ozbiljna industrijska i geopolitička pitanja.
Francuski pogon, američki ugovori
Francuska s 57 reaktora i državnim gigantom EDF-om vidi sebe u ulozi europskog lokomotiva. Međutim, posljednjih godina gubi velike tendere: prvu poljsku nuklearku gradit će američki Westinghouse, dok je u Češkoj posao dobila južnokorejska tvrtka unatoč snažnom francuskom lobiju. Bruxelles time riskira novu ovisnost – ovoga puta o trećim državama za ključnu visokotehnološku infrastrukturu.
Skupi megavat-sati i kronične odgode
Europska gradilišta poznata su po probijanju rokova i proračuna. Francuski Flamanville 3 kasni 12 godina, finski Olkiluoto 3 više od deset, britanski Hinkley Point C već je udvostručio početni budžet. Kritičari zato tvrde da su vjetar i sunce jeftiniji i brži, premda problem nestalne proizvodnje još nije trajno riješen.
Mala modularna nada
Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da bi zapadne zemlje kroz tržište malih modularnih reaktora (SMR) mogle vratiti izgubljeni korak. EU trenutačno računa na 15 GW do 2040., ali povjerenik za energiju Dan Jørgensen poručio je 1. rujna kako bi brojka mogla biti „između 17 i 53 GW”. Francuska razvija deset različitih koncepta, Češka dva, a Danska, Finska, Nizozemska, Poljska i Švedska po jedan. Bruxelles ipak upozorava da su pojedinačna tržišta premala za ekonomski isplativu serijsku proizvodnju pa je ovoga tjedna dovršena zajednička „mapa puta” i zatražena financijska potpora EU-a.
Trumpov račun
Unatoč kampanji za jačanje domaće industrije, EU je Washingtonu već obećao kupnju 750 milijardi dolara vrijedne američke energije u tri godine. U obvezu spadaju i, kako je Komisija navela u srpnju, „US energy technology investments, services and exports into the EU, notably in the nuclear sector for conventional and Small Modular Reactors”. Europske kompanije time gube startnu prednost na vlastitom terenu.
Dilema ostaje
Energetska sigurnost i klimatski ciljevi guraju članice prema atomu, no uspjeh ovisi o koordiniranim dozvolama, domaćem ulaganju i industrijskoj politici koja će umanjiti rizik nove tehnološke ovisnosti. Ako Europa ne uhvati ritam proizvodnje, njezin nuklearni preporod mogao bi biti – proizveden negdje drugdje.