U mnogim seoskim krajevima Hrvatske slika je slična: oranice zarasle u draču i kupinu, a stvarni vlasnici već desetljećima žive tisućama kilometara dalje. Takvi zapušteni posjedi postaju leglo glodavaca, zmija i potencijalnih požara, a vrijednost okolnih parcela pada.
„Kažu da su vlasnici odavno raseljeni po svijetu – ima ih navodno i u Buenos Airesu. Nas je nekoliko zainteresiranih da to uzmemo u zakup, da se zemlja ponovno obrađuje, ali ne znamo kome se obratiti”, kaže jedan lokalni poljoprivrednik dok promatra susjednu, gustim trnjem obraslu parcelu.
Problem nije od jučer. Masovno iseljavanje tijekom 20. stoljeća ostavilo je dug rep neriješenih ostavinskih postupaka i suvlasništava s desetak ili više nasljednika, zbog čega se tisuće hektara plodne zemlje ne koriste. Istodobno, Hrvatska bilježi najveći uvoz hrane otkako se vode statistike, a potrošačke cijene osnovnih namirnica nezaustavljivo rastu.
Mještani i lokalne vlasti sve češće pozivaju državu da pojednostavi postupke utvrđivanja vlasništva i omogući brži zakup napuštenih parcela. Za sada, međutim, konkretni mehanizmi sporo dobivaju zakonsku formu, pa se, kako kažu seljaci, „dok papiri putuju, drača raste”.