Sredinom šezdesetih Raša je tonula zajedno sa svojim ugljenom. Zatvaranje rudnika ostavilo je stotine obitelji bez posla i bez ideje što dalje. Spas je, međutim, stigao iz – na prvi pogled – nespojive kombinacije kvarnerskih tvrtki i zapadnonjemačkog znanja.
Poduzeće A. Mamić iz Rijeke prepoznalo je da Raša nudi upravo ono što brodogradnji treba: iskusnu, discipliniranu radnu snagu i prazne industrijske hale. Povezali su se s riječkom tvornicom brodske opreme Vulkan, koja je 1968. preuzela organizaciju novog pogona, donijela svoje inženjere i logistiku te uklonila zadnju prepreku – nedostatak tehnologije.
Tu tehnologiju donio je Reinhold Kaletsch, liječnik i osnivač tvrtke Kaletsch-Kunststoffwerke iz Gießena. Njegovi kalupi za model Mopres 508 već su dokazali da se čvrsti i laki čamci mogu proizvoditi serijski od stakloplastike – materijala koji ne trune, ne hrđa i ne traži skupe godišnje remonte.
Kaletsch je 1969. prenio „know-how” u Istru, a bivši rudari počeli su učiti rad s poliesterskim smolama i staklenim vlaknima. Tako je niknula Kvarnerplastika Raša. Prva serija – Kvarnerka, Vega, Sirius te službeni gliseri za policiju i Lučku kapetaniju – ušla je u povijest kao jedno od prvih pravih serijskih plovila na istočnoj obali Jadrana.
Kalupi su dolazili s Kaletschovim pečatom, ali su ih lokalni majstori prilagodili grubljem, slanijem i razigranijem moru nego što su to mirna bavarska jezera. Rezultat je bio robustan brod koji se i danas može vidjeti u jadranskim lukama – trajni podsjetnik da su se u Raši nekoć simbolično rukovali istočni i zapadni gospodarski sustav.
Činjenica da se upravo u malom istarskom mjestu dogodila jedna od prvih transnacionalnih suradnji u tada podijeljenoj Europi ostaje važan podsjetnik kako se industrijska improvizacija, suvisla vizija i spremnost na učenje mogu pretvoriti u uspješnu priču koja nadživi i svoje tvorce i političke okolnosti.