Sve je više studija koje upozoravaju na štetne posljedice pretjeranog buljenja u ekrane ‒ od potencijalnih poremećaja sna i koncentracije do zabrinutosti za mentalno zdravlje djece i tinejdžera. Dok se zakonodavci i sudovi sve češće bave „dizajnom ovisnosti” društvenih mreža, pojavila se nova skupina koja na takve opomene odmahuje rukom. Nazivaju se „screenmaxxerima” – ljudima čija se dnevna potrošnja ekrana penje i do 19 sati, a da to ne doživljavaju kao problem.
• Morgan Dreiss, korektor iz Orlanda s izraženim ADHD-om, bilježi prosječno 18 sati i 55 minuta aktivnog vremena na telefonu. „Moram biti ‘u najmanje tri stvari odjednom’,” objašnjava i dodaje: „Čitam knjigu ili igram igru doslovno od buđenja do spavanja.” Autolock je isključen kako bi na mobitelu neprestano radio naslov koji za svakih 110 sati igranja isplaćuje 35 dolara; dosad su zaradili 16.
• Brooke Williams, dizajnerica korisničkih sučelja iz zaljeva San Francisca, ima dnevni prosjek od 18 sati i 58 minuta. Vjeruje da joj snažna internetska prisutnost koristi obitelji.
• Corina Diaz, marketinška stručnjakinja za videoigre, kaže da su joj zasloni postali neizbježni otkako je dobila dijete, dok Daniel Rios, računalni programer, veći dio dana provodi uz Discord kako bi ostao u kontaktu s prijateljima.
I dok stručnjaci govore o „digitalnom detoksu”, screenmaxxeri tvrde da alarmiranje oko ekrana prelazi u „moralnu paniku”. Diaz smatra da je pravi problem „društveni kontekst, a ne sama količina vremena pred ekranom”. Rios, pak, ne vidi nikakvu potrebu da „reže” sate provedene online.
Unatoč sve glasnijim apelima za umjerenost, ovi su se hiper-korisnici – barem zasad – savršeno prilagodili digitalnom okruženju. Ako ih pokušate uvjeriti da im ekran narušava kvalitetu života, vjerojatno ćete naići na zid: screenmaxxeri ne vide razloga za promjenu navika.