Riječka glavna tržnica i dalje živi zahvaljujući onima koji je ne doživljavaju samo kao mjesto kupnje, nego kao društveni dnevni ritual.
U ribarnici se divlji brancin i orada sjaje po 30 eura za kilogram, a kilogram svinjskog vrata ili karea stoji dvostruko više nego u obližnjim trgovačkim lancima. Unatoč tim brojkama, umirovljenik Darko i dalje svako jutro kreće prema placi.
„Apsolutno sam svjestan da su cijene visoke, da ne kažem pretjerane”, priznaje dok pod rukom nosi tek kupljeno cvijeće. Meso ondje kupuje sve rjeđe, ali nešto povrća gotovo uvijek završi u vrećici. Razlog njegovoj postojanoj vjernosti nije ekonomija, nego – ritual.
„Iskreno, ne bih ni dolazio ovdje da cijeli taj ritual ne završim s kavom u obližnjem kafiću. Sjednem, popijem kavu, pročitam novine, popričam s ljudima. To je moj gušt, moj mali dnevni luksuz koji mi više znači od ušteđenih par eura.”
Takvih je kupaca sve manje. Mladi i stanovnici riječkih predgrađa češće posežu za parkiralištima trgovačkih centara i njihovim tjednim akcijama. Time se produbljuje jaz između tradicionalne kupnje na otvorenoj tržnici i moderne potrošačke košarice.
Riječka plaća tako pulsira u ritmu navike: kava, ćakula i poznata lica nasuprot hladnim, ali jeftinijim policama supermarketa. Pitanje je samo koliko će još miris jutarnje kave nadjačavati miris popusta od „-50 %”.