Jesu li hrvatski i srpski zapravo jedan te isti jezik ili dva bliska sustava s vlastitim identitetom? Pitanje, koje redovito prelazi iz lingvistike u politiku, otvorilo je novu epizodu emisije „Špica s Macanom”. U studiju su gostovali lingvisti Bojan Glavašević i Krešimir Sučević-Međeral, a voditelj Krešimir Macan postavio im je izazov: gdje točno povući crtu između jezika i dijalekta?
Sučević-Međeral odmah je podsjetio da se znanost o jeziku ne bavi prvenstveno „pravopisom”, nego promatra jezik kao društveni fenomen. „Lingvistika gleda jezik kao fenomen, a pitanja ispravnosti su sekundarna”, naglasio je, dodajući da joj je prednost što nije vezana uz ideologiju koja često prati filologiju.
Glavašević je pak upozorio da razliku između „jezika” i „dijalekta” najčešće određuju institucije i politika, a ne stroga znanstvena mjerila. Kao ilustraciju naveo je Skandinaviju, gdje se Danci, Šveđani i Norvežani međusobno razumiju, ali nitko ne problematizira jesu li isti narod ili govore „isti” jezik.
Macan je istaknuo da slušatelji bez većih problema prepoznaju govori li sugovornik hrvatski ili srpski, na što je Glavašević odgovorio kako ta intuicija jest točna, ali da ne mijenja činjenicu da su to „zasebni jezici koji pripadaju istoj jezičnoj obitelji”. Pokušaji da se ospori pravo nekog naroda na vlastiti jezik, zaključio je, „nisu lingvistika nego politika”.
Gostujući stručnjaci su se tako složili da hrvatski i srpski imaju vrlo visok stupanj međusobne razumljivosti, ali i snažnu simboličku ulogu u stvaranju nacionalnih identiteta – što objašnjava zašto se rasprava uporno vraća u javni prostor.