Vjekoslav Kopačin, 39-godišnji specijalist kliničke i subspecijalist intervencijske radiologije u KBC-u Osijek, gradi karijeru na tehnologijama koje mijenjaju lice suvremene medicine – od 3D printanja do minimalno invazivnih zahvata koji drastično skraćuju oporavak pacijenata.
Rođeni Osječanin „slučajno” je ušao u medicinu, a potom i u radiologiju, no upravo ga je ta kombinacija dovela do statusa jedinog liječnika u zemlji koji rutinski primjenjuje 3D printanje u kliničkoj praksi. Prvi put je, prolazeći bolničkim hodnikom, na ekranu vidio trodimenzionalni prikaz kostiju prsnog koša ‒ i zapitao se može li se takav model ispisati. Nekoliko mjeseci kasnije naišao je na stručni rad o 3D printu u medicini, što je označilo početak njegova usavršavanja.
Najtješnju suradnju razvio je s maksilofacijalnim kirurzima koji uz pomoć izrađenih modela preciznije planiraju rekonstrukcije donje čeljusti. Velik iskorak omogućio je besplatni softverski dodatak koji je razvio tadašnji student FERIT-a Luka Šimić i tako zaobišao skupe komercijalne programe. Slične modele Kopačin izrađuje i za neurokirurge te urologe, a koristi su višestruke: sigurniji zahvati, manje komplikacija i kraće operacije.
„Vrhunac je personalizirana medicina”, ističe liječnik i dodaje da bi kombinacija virtualne i proširene stvarnosti mogla kirurzima omogućiti da kroz posebne naočale istodobno gledaju pacijenta i njegovu magnetsku rezonanciju.
U budućnosti vidi golem potencijal u bioprintanju – ispisivanju živih stanica i tkiva – koje bi, kaže, moglo iz temelja preoblikovati transplantacijsku medicinu jer bi se organi stvarali od pacijentovih vlastitih matičnih stanica.
Paralelno sa slikovnom dijagnostikom Kopačin provodi i intervencijske zahvate. Embolizacijom krvnih žila smanjuje bolove kod osteoartritisa koljena, a minimalno invazivno liječi i benignu hiperplaziju prostate: kroz ubod u arteriju „zaštopa” dovod krvi, pa se organ postupno smanjuje i simptomi nestaju.
Unatoč međunarodnim ponudama, liječnik ostaje u Osijeku. Nakon tromjesečne stipendije u pariškoj bolnici zaključio je da je hrvatski zdravstveni sustav, sa svim manama, bliži ravnoteži privatnog i profesionalnog života nego mnogi zapadni centri u kojima se radi od zore do mraka.
Kopačin predaje i na Medicinskom fakultetu u Osijeku gdje studentima prenosi znanja iz intervencijske radiologije. Vjeruje da bolničke klinike „ne mogu opstati bez edukacije” i da liječnik mora neprestano učiti.
Emocionalni teret posla istodobno je najveći izazov i motivacija: „Ako pacijent umre, umire dio mene, ali živim za trenutak kada se nakon intervencije ponovno pomakne ruka ili bolesnik prodiše.” Privatno utočište pronalazi u obitelji, šetnjama i povremenim videoigrama, dok ga u poslu svakodnevno vodi rečenica profesora s fakulteta: „Prvo budi čovjek, a onda doktor.”