Kilogram pšenice u otkupu košta tek nekoliko centi, no kad ista ta pšenica završi u obliku kruha ili peciva, potrošači za proizvod plaćaju i višestruko veću cijenu. Sličan se obrazac ponavlja s mlijekom: dok je litra sirovog mlijeka na farmama „bagatela”, cijene maslaca, sireva i vrhnja neprestano rastu.
Nesrazmjer je vidljiv i u mesnom sektoru. Teletina, junetina i svinjetina stižu od stoke hranjene relativno jeftinim kukuruzom i pšenicom, ali na kraju dostižu „astronomske” iznose na maloprodajnim policama. Jaja također poskupljuju unatoč stabilnim troškovima stočne hrane.
Potrošači sve češće postavljaju isto pitanje: gdje nestaje razlika između niske cijene sirovine i visoke cijene gotovog proizvoda? Stručnjaci ukazuju na visoke trgovačke marže, troškove prerade, logistike i energije, ali i na tržišnu moć velikih lanaca koji formiraju krajnje cijene. Dok proizvođači za osnovne sirovine dobivaju skromne iznose, trgovci na gotovim proizvodima zarađuju znatno više – što potrošači osjećaju pri svakoj kupnji.
Dokle god se marže ne obuzdaju niti se tržište dodatno ne otvori konkurenciji, čini se da će razlika između jeftinog zrna pšenice i skupog kruha ostati frustrirajuća realnost hrvatske svakodnevice.