Europska, pa tako i hrvatska teška industrija ulazi u razdoblje u kojem se fiksne cijene više ne smatraju pouzdanom zaštitom od tržišnih šokova. Potpuna primjena CBAM-a – Mehanizma granične prilagodbe emisija ugljika – pretvara svaku tonu uvezenog čelika ili aluminija u varijabilan trošak čije kretanje ovisi o dvije nepredvidive stavke: tržišnoj cijeni CO₂ i emisijskom intenzitetu dobavljača.
Takva konstrukcija udara u srž višegodišnjih projekata, osobito onih u energetici i metaloprerađivačkom sektoru, gdje su se ugovori tradicionalno zaključivali po fiksnim iznosima. Kako bi preživjele financijski udar, domaće kompanije sve ozbiljnije razmatraju regulatornu indeksaciju – ugrađivanje klauzula koje omogućuju prilagodbu cijene čim se promijene propisi ili porezi povezani s emisijama.
CBAM nije jednokratan namet, nego trošak koji će iz mjeseca u mjesec oscilirati zajedno s burzovnim kotacijama ugljika. Time koncept nepromjenjive cijene gubi svoju svrhu, a pregovori između dobavljača i naručitelja sve se više vode oko mehanizama podjele rizika, a ne oko same startne cijene.
Za hrvatsku industriju to znači novu vrstu financijskog inženjeringa: umjesto ugradnje marže koja bi pokrila sve buduće promjene, kompanije nastoje transparentno pratiti regulatorne varijable i automatski ih prenositi na konačnu cijenu proizvoda ili usluge. Analitičari procjenjuju da će upravo takav pristup postati standard, jer omogućuje dugoročnu predvidljivost ulaganja i smanjuje mogućnost iznenadnih gubitaka.
Iako CBAM službeno stupa na snagu tek sada, prvih efekata industrija će postati svjesna čim počnu stizati računi za uvoz sirovina. Nije više dovoljno znati koliko će koštati čelik na svjetskom tržištu – treba pratiti i koliko će se platiti njegova karbonska komponenta. U tom kontekstu, regulatorna indeksacija postaje logičan odgovor na pitanje kako preživjeti novu eru klimatskih nameta.