Rimska bazilika Sant’Agnese fuori le mura, smještena iznad katakombi iz 4. stoljeća, iznenada je postala hodočasničko mjesto povjesničara umjetnosti i znatiželjnika. Razlog je drska tvrdnja neovisne istraživačice Valentine Salerno da je mramorni poprsje „Krist Spasitelj”, postavljeno na bočni oltar još 1590., zapravo djelo Michelangela Buonarrotija.
Salerno, inače spisateljica fikcije i glumica bez završenog sveučilišnog studija povijesti umjetnosti, predstavila je svoje nalaze na konferenciji za novinare. Tijekom desetljeća pretraživala je rimske i vatikanske arhive, a ključni trag pronašla je, kaže, u javnobilježničkim zapisima, oporukama i inventarima nastalim neposredno prije umjetnikove smrti 1564. godine.
Prema njezinoj rekonstrukciji, Michelangelo je pred kraj života naredio da se određeni crteži i skulpture – među njima i ovo poprsje – zaključaju u „tajnu sobu” kako bi bili zaštićeni od obitelji u Firenci s kojom je bio u lošim odnosima. Dokumenti potom prate kako je sadržaj prostorije razdijeljen crkvenim institucijama, pa Salerno vjeruje da diljem Italije postoji još dvadesetak neprepoznatih Michelangelovih radova.
Poprsje je kroz povijest itekako zaokupljalo pažnju: skicirao ga je J. M. W. Turner 1819., njemački kipar Emil Wolff izradio je kopiju koja se danas čuva u berlinskoj palači Charlottenburg, a francuski pisac Stendhal uvjereno ga je pripisivao Michelangelu. Ipak, 1984. godine jedno ga je stručno mišljenje proglasilo djelom nepoznatog autora, a talijansko Ministarstvo kulture zadržalo je tu oznaku sve do danas.
Crkva svetog Agneze u potpunosti podupire Salerninu hipotezu. „Naš kompleks uvijek iznenadi novim otkrićima – ovo je jedno od njih”, poručio je opat Franco Bergamin. Povećana medijska pažnja već je donijela pojačane sigurnosne mjere; uz skulpturu sada stoji natpis „Alarm uključen”, a talijanska umjetnička policija motri prostor.
Skepticizam, međutim, ne jenjava. Uvaženi povjesničar umjetnosti Francesco Caglioti smatra da je Salernina arhivska potraga „vrlo korisna”, ali kategorički odbacuje atribuciju: „Poprsje nema Michelangelov stil, a ponajprije nema njegovu kvalitetu. Možda je nastalo pod njegovim nadzorom, ali nije iz njegove ruke.” Talijansko Ministarstvo kulture zasad šuti, baš kao i dio stručnjaka pozvanih u vatikanski odbor za obilježavanje 550. obljetnice umjetnikova rođenja.
Salerno poručuje da je spremna na znanstvenu provjeru: „Ne tvrdim stopostotno da je djelo Michelangelovo; neka stručnjaci dokažu suprotno.” Među posjetiteljima se zato pregorjele rasprave nastavljaju. Dok jedni, poput napuljskog profesora Fabija Orazza, u poprsju vide „drugačiju fazu velikog majstora”, drugi ostaju pri sumnji.
Autentičnost kamena Krista tako i dalje lebdi između senzacionalnog otkrića i puste želje. Ne pokaže li laboratorijska analiza nešto drugo, sud povijesti – baš kao i za samog umjetnika – mogao bi odlučiti tek vrijeme.