Američko-izraelska kampanja zračnih napada nad Iranom otvorila je pitanje hoće li uslijediti i kopnena operacija s ciljem rušenja teheranskog režima.
Prema riječima Thomasa von der Osten-Sackena, izvršnog direktora humanitarne organizacije Wadi sa sjedištem u Erbilu, „u pograničnom području između iračkog i iranskog Kurdistana već dugo vlada iznimna aktivnost”. Oko glavnog grada KRG-a nalaze se baze i vježbališta različitih frakcija koje potječu iz iranskog Kurdistana, a neke broje i po nekoliko stotina boraca.
Hiwa Bahrami, međunarodni predstavnik Demokratske stranke iranskog Kurdistana (PDKI), tvrdi da su na terenu jedino kurdske i balučke postrojbe sposobne trajno držati teritorij—ključni preduvjet za kolaps režima. PDKI-evi Pešmerge trenutačno raspolažu uglavnom lakim naoružanjem, ali u slučaju ofenzive, kaže Bahrami, „mogle bi mobilizirati stotine tisuća ljudi”.
Zapadni Iran, gdje živi više od deset milijuna Kurda, pod izravnom je kontrolom Revolucionarne garde od 2016. godine. Početkom siječnja vlasti su brutalno ugušile prosvjede; procjene govore o oko 30 000 poginulih. „Narod diljem Irana želi pad režima – ne samo Kurdi, iako oni trpe 47 godina”, navodi Bahrami.
Sugovornici ističu da su posljednji zračni udari razbili brojne položaje Revolucionarne garde u kurdskim provincijama, ponekad i kontrolne točke sa samo dva vojnika. Time, smatraju, Sjedinjene Države i Izrael „oblikuju bojišnicu” za mogući kopneni prodor, dok su režimske snage na terenu već u rasulu.
Ipak, von der Osten-Sacken upozorava da je presudno da se „Kurdi iranskog Kurdistana ne žrtvuju i potom ostave”. Podsjetio je na model iz 2003., kada su Masud Barzani i Jalal Talabani bili ravnopravni partneri međunarodnoj koaliciji: „Moraju biti tretirani kao stvarni saveznici, a ne kao potrošna pješačka snaga.”