Na današnji dan prije točno 35 godina, 8. svibnja 1991., Hajduk je usred Beograda s 1:0 srušio Crvenu zvezdu i osvojio Kup – posljednji trofej bijelih u bivšoj državi i, kako ga u Splitu zovu, „ratni trofej”.
Sezona 1990./91. u prvenstvu je bila mučna: prvu pobjedu Bijeli su upisali tek u 7. kolu, Torcida je na derbiju s Partizanom zapalila jugoslavensku zastavu, a zbog kazne se igralo u Varaždinu i Dubrovniku. Na Poljudu su, pak, sjedali novi ljudi – Vedran Rožić, Iko Buljan i Ivica Šurjak – i tražili izlaz iz krize. Luka Peruzović smijenjen je, a kormilo je preuzeo Josip Skoblar.
I dok se klub mučio u ligi, Kup je otvarao vrata iskupljenja. Polufinalna pobjeda nad Borcem iz Banje Luke donijela je finale protiv najvećeg rivala, u trenutku kada je Domovina gorjela: dva dana ranije Split je prosvjedovao pred Banovinom, a zemlju je potresla vijest o pogibiji dvanaest hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu. Uprava je potražila savjet najviših državnih čelnika i dobila jasnu poruku: „Idite u Beograd i pobijedite.”
Put prema Marakani nije bio bez otpora. Češki internacionalac Jiri Jeslinek u strahu je odbio putovati, pa je Skoblar u vatru gurnuo Makedonca Dragog Setinova. Pokazalo se presudnim: „Kako se ne bih sjećao, to mi je najdraži trofej i najdraža utakmica u karijeri… svi smo odigrali odlično i donijeli Kup u Split”, prisjeća se Setinov.
Na tribinama su od Splićana bila tek dvojica – Sergej Vujnović „Serga” i Slavko Vladušić „Doktor”. Razvili su hrvatsku trobojnicu, zaradili batine beogradske milicije i završili izbačeni sa stadiona, ali su se kući vratili s momčadi, u vojnom transporteru.
Igrači su na rukavima nosili crni flor za pale redarstvenike; tugu je pojačala smrt desetomjesečne kćeri braniča Milije Hadžiabdića i sprovod oca kapetana Darka Dražića, pa je vrpcu preuzeo 23-godišnji Igor Štimac. „Jedna je to od najvećih utakmica u povijesti tada velikog kluba… Stoički smo otrpjeli sve uvrede i poniženja, taj dan ostvarivši veličanstvenu pobjedu”, rekao je Štimac.
Presudni trenutak stigao je pred kraj prvog poluvremena: Alen Bokšić je solo prodorom „skinuo tri Zvezdaša s leđa” i pogodio za 0:1. Zvezda, tada već usmjerena na finale Kupa prvaka u Bariju, nije pronašla odgovor.
Pehar je nakon povratka u Split godinama čuvan u utrobi Poljuda; kitmen Juko Strinić sakrio ga je da ga nitko ne „vrati u Beograd”. Danas stoji izložen u klupskom salonu – podsjetnik na dan kada su mladi Bilić, Jarni, Štimac i Bokšić usred prijestolnice budućeg europskog prvaka ispisali mit.
Za splitske navijače to nije bio samo nogomet. Bio je to dokaz da hrvatsko srce može slaviti i na najvećoj pozornici, čak i dok se oko njega tek zahuktavao rat. Trofej ostaje – kako ga bijela kronika voli nazivati – simbol otpora, zajedništva i ponosa koji je zauvijek promijenio Hajdukovu povijest.
