Marko, 41-godišnji bivši konobar iz okolice Karlovca, lani je spakirao kofere i preselio se u Ulm. U Hrvatskoj je, kaže, radio gotovo 15 godina, bez vikenda i blagdana, ali plaća mu je „taman pokrivala osnovno”.
„Najteže mi je bilo kad sam shvatio da djeca večeraju paštetu svaki drugi dan jer više nisam imao novca za meso”, prisjetio se. Njegova supruga radi kao blagajnica, a zajednički prihodi, dodaje, bili su manji od onoga što prosječan radnik u Njemačkoj zaradi sam.
Pokušavao je premostiti manjak novca povremenim poslovima na gradilištu ili nedjeljnim smjenama, no troškovi života – krediti, režije, školske knjige, sve skuplja hrana – tjerali su ih u minus. Prelomio je kad djeci nije mogao platiti autobusnu kartu do grada: „Znao sam da je gotovo.”
Prvih mjesec dana u Njemačkoj dijelio je stan s četvoricom radnika i radio desetosatne smjene na montaži. No mogao je slati kući 900 eura mjesečno, dovoljno da supruga plati račune i djeci kupi tenisice. Danas, godinu dana kasnije, obitelj ponovno živi zajedno u unajmljenom stanu.
Unatoč poboljšanoj financijskoj situaciji, Marko kaže da ga i dalje prate slike doma: šuma pred kućom, miris kiše, osjećaj vlastitog dvorišta. "Ne odlazimo jer želimo. Odlazimo jer moramo", poručuje, svjestan da bi ga povratak ponovno gurnuo pred hladnjak s "tri jaja i pola margarina".