Od početka 20. stoljeća američka židovska zajednica lomila se oko pitanja Židovske države. Najutjecajnije organizacije – prije svega Američki židovski odbor (AJC) – dugo su se protivile političkom cionizmu, strahujući da bi ideja „dvojne lojalnosti” potaknula antisemitizam u Sjedinjenim Državama. Reformni rabini još su 1898. usvojili rezoluciju prema kojoj su „Židovi vjerska zajednica, a ne nacija”, a predsjednik AJC-a sudac Joseph Proskauer tijekom Drugoga svjetskog rata stvaranje države u Palestini nazivao je „židovskom katastrofom”.
Prekretnica: 1948. Proglašenje Izraela 1948. godine gotovo je preko noći marginaliziralo otvoreni anticionizam, ali nije uklonilo napetosti. Novonastala država tražila je moralnu i materijalnu potporu američkih Židova, dok je AJC i dalje upozoravao na opasnost da se američko državljanstvo dovede u pitanje. Premijer David Ben-Gurion posebno je izazivao gnjev kada je tijekom pedesetih ponavljao poziv Židovima iz SAD-a da se trajno nasele u Izraelu, pa i njihovoj djeci – „čak i ako roditelji odbiju pomoći”.
Žestoki sukobi Ben-Guriona i AJC-ova predsjednika Jacoba Blausteina kulminirali su 1950. u Jeruzalemu. Blaustein je poručio da su američki Židovi „u svom domu” te da će Izraelu pomagati „u okviru svog američkog državljanstva”. Ben-Gurion je ublažio ton, ali nije odustao od ideje alije ni od tvrdnje da Izrael „predstavlja cijeli židovski narod”. AJC je zauzvrat zaštitio ključni interes – neprikosnovenu američku pripadnost svojih članova – iako je morao prihvatiti da Jeruzalem neće formalno priznati ograničenje na vlastite građane.
Glasovi protiv struje Manjinski kritičari poput novinara Williama Zukermana upozoravali su da je nova „mesijanska nacionalistička” strast zamijenila tradicionalnu židovsku empatiju prema potlačenima. Nazivao se „proizraelskim, ali protunacionalističkim” i zbog toga bio prozivan „samomrziteljskim Židovom”. Izraelska diplomacija potajno je lobirala da njegove kolumne nestanu iz američkog židovskog tiska; nakon njegove smrti 1961. taj je glas potpuno utihnuo.
Šestodnevni rat mijenja sve Tek rat iz lipnja 1967. izazvao je pravu emocionalnu eksploziju. Munjevita izraelska pobjeda preokrenula je javno mnijenje u SAD-u, a unutar židovske zajednice donijela do tada neviđeno jedinstvo. Donacije Ujedinjenom židovskom fondu skočile su sa 65 milijuna dolara 1966. na 240 milijuna 1967., pa na 511 milijuna do 1974. godine. AJC je napustio i posljednje ostatke „necionskog” identiteta; u izvješću za 1966./67. Izrael je bio treća tema po važnosti, iza borbe za građanska prava, dok je godinu poslije zasjeo na prvo mjesto – i ondje ostao.
Sociolog Marshall Sklare, koji je intervjuirao Židove u predgrađu Chicaga neposredno nakon rata, zabilježio je da je većina sudionika osjećala kako je egzistencijalna opasnost po Izrael ponovno otvorila rane Holokausta. Malo ih je ikada posjetilo Izrael, još manje planiralo preseljenje, no ipak su ga doživljavali kao jamac vlastite moralne vrijednosti: ako bi Izrael bio uništen, „konačna pobjeda pripala bi Hitleru”, zapisao je Sklare sažimajući njihovu logiku.
Od euforije do pukotina Šestodnevni rat stvorio je presedan masovne, gotovo neupitne američko-židovske potpore Izraelu koji je desetljećima ostao standard. Tek posljednjih godina taj se monolit počeo kruniti, podsjećajući da je raznolikost stajališta – od ranog anticionizma do žestokog zagovorništva – oduvijek bila dio američke židovske priče.