Poslovni savjetnik Boris Vukić u novoj kolumni poigrava se mišlju da bi generacijska tranzicija u obiteljskim tvrtkama bila znatno lakša kada bismo – poput filmskog junaka Tarzana – mogli čuti i razumjeti „glas” same tvrtke.
Vukić podsjeća kako je Tarzan, osim fizičke snage, imao dar razgovora sa životinjama. U poslovnom kontekstu, taj bi dar značio sposobnost slušanja onoga što poduzeće „govori” o svojim osnivačima i nasljednicima. Autor vjeruje da svaka tvrtka tijekom prijenosa vlasništva odašilje prepoznatljive signale: ponekad to su bolni krikovi, ponekad uzdasi razočaranja ili oduševljenja – ali mi ih, za razliku od Tarzana, ne čujemo.
Upravo zato dolazi do nesporazuma i zastoja: osnivači katkad ne otpuštaju kontrolu jer tvrtku doživljavaju kao dio vlastitog identiteta, a nasljednici se nerijetko kolebaju između preuzimanja odgovornosti i želje za autonomijom. Kada bi se taj „nečujni” glas tvrtke mogao izravno čuti, sudionici bi, smatra Vukić, brže prepoznali što je doista u interesu poduzeća i cijelog obiteljskog sustava.
Zaključak je jasan: premda takva nadnaravna sposobnost ne postoji, menadžeri i savjetnici mogu joj se približiti pažljivijim „osluškivanjem” pokazatelja poslovnog zdravlja te otvorenim razgovorom sa svim uključenima. Na taj bi se način umanjile emocionalne napetosti, a tranzicija vlasništva protekla bi s manje dramatičnih „krikova” koje tvrtka – barem metaforički – ipak proizvodi.