Premijera nove predstave redatelja Mislava Hanjačeka (MM Centar, Teatar &TD) donijela je kazališni sudar ekspresivnog kabarea, punk-koncerta i snomoričnog rituala.
Publika se ušla u svijet Janka Polića Kamova kroz adaptaciju njegove zbirke „Novele i lakrdije” iz 1908., a već prvi prizor – Jelena Miholjević i Dean Krivačić izlaze iz foajea; ona širom razjapljenih usta s natapiranom kosom, on u ružičastoj spavaćici i plastičnim natikačama – jasno je dao do znanja da slijedi subverzija kazališnih pravila.
Ansambl bez slabih karika
Uz Miholjević i Krivačića, vokalno i fizički zahtjevne dionice nose Laura Čerina – akrobatskim ekstenzijama – i Nikola Nedić, čija električna gitara pulsira bijesom, tugom i cinizmom. Kritičari ističu da je riječ o posve ujednačenom ansamblu „bez boljih i lošijih”, što upućuje na preciznu Harjačekovu režijsku ruku.
Glazba, scenografija i kostim kao likovi
Glazbu potpisuje Damir Šimunović, a kostime Ana Mikulić. Dva perzijska tepiha, ljestve što ne vode nikamo, freska Bogorodice s naljepnicom „cirkus katastrofa” i harmonika koja odzvanja samo uz pomoć zraka – scenografski detalji stvaraju atmosferu naplavine staroga građanskog stana i transvremenske halucinacije.
Kamov kao jazz-cirkus
Predstava se neprestano prelijeva iz tragičnog u komično i groteskno, propitujući autodestrukciju, licemjerje i bijedu ljudske svakodnevice koja „zarazno očajava”. Glumci recitiraju Kamovljeve rečenice u formi naizmjeničnih arija, dok cirkusko-glazbeni okvir pojačava temeljnu tragičnost tekstova.
Uključivanje elemenata kazališta apsurda podsjeća na Danila Harmsa, a atmosfera je usporediva s filmovima Jima Jarmuscha – ali sve ostaje čvrsto u Kamovljevu duhu koji „priziva glazbenike pa i slikare, a ne samo glumačku riječ”.
Jedna od najboljih kamovlijanskih adaptacija
Kazališna kritika već ju je proglasila „najboljom adaptacijom Kamova” nakon Brezovčeva „Kamova, smrtopisa”. Harjaček, kako se ocjenjuje, napušta sigurne zone i pronalazi vlastiti vizualni, verbalni i akustički potpis, pretvarajući prozu prvoga lica u iskreni ispovjedni mjuzikl u kojem „lubanja mora prsnuti, a svaka rečenica diše dionizijskom glazbom”.
„Kamov, potres” tako postaje kazališni lijes konvencija – i istodobno ogledalo publike koja se, kroz sumorne akorde i cirkuske maske, suočava s vlastitim „privatnim točkama raspada i povreda”.