Politički analitičar i ratni dragovoljac Ivica Granić na društvenim je mrežama podsjetio na 1. listopada 1991., dan kada je Jugoslavenska narodna armija, potpomognuta srpsko-crnogorskim snagama, započela sveobuhvatan napad na Dubrovnik.
„Izdaja i crni dani za Dubrovnik”, započeo je Granić, istaknuvši kako su građani tog jutra ostali bez struje i vode, okruženi topništvom i ratnom mornaricom. Posebno je podsjetio na malo spominjanu epizodu iz studenoga iste godine, kada je skupina Dubrovčana javno predložila takozvanu demilitarizaciju grada.
U proglasu objavljenom 13. studenoga 1991. zahtijevalo se „razoružanje hrvatskih branitelja i odlazak iz grada svih koji nemaju dubrovačko boravište”. Objavljen je čak nacrt sporazuma s JNA u kojem su precizno opisani predaja lakog i teškog oružja, deportacija „stranih plaćenika” i vraćanje Policijske postaje na predratni ustroj.
Nakon što je vijest stigla do Zagreba, državni vrh reagirao je odlučno. Prema Granićevim navodima, tadašnji ministar obrane Gojko Šušak sazvao je hitan sastanak, a Glavni stožer Hrvatske vojske pokrenuo planove za probijanje blokade. General zbora Antun Tus 23. studenoga u pismu gradonačelniku Peru Poljaniću upozorio je da prijedlog predstavlja „sramnu kapitulaciju hrvatskog naroda i Hrvatske vojske i predaju grada Dubrovnika agresoru”.
Unatoč teškoj situaciji, obrambene linije na Sustjepanu, Srđu, Belvederu i Brgatu ostale su neprobojne. Posebnu ulogu imao je Odred naoružanih brodova (ONB) – flota malih privatnih plovila koja je, naoružana tek lakim oružjem, dopremala hranu, lijekove i streljivo te uspostavljala jedinu vezu opkoljenog grada s ostatkom zemlje.
Granić ističe da je „borba Davida i Golijata” trajala do kraja svibnja 1992., kada je oslobođen čitav hrvatski jug i okončana sedmomjesečna opsada. Uspjeh dubrovačkih branitelja i dragovoljaca, zaključuje, pokazao je „stoljetnu slobodarsku snagu hrvatskog čovjeka” i spriječio da na grad padne stigma predaje.