Europska rasprava o ratu koji su Sjedinjene Države i Izrael u veljači započeli protiv Irana sve se više pretvara u test načelnog odnosa prema međunarodnom pravu.
Viši analitičar Europskog vijeća za vanjske odnose Anthony Dworkin podsjetio je da Povelja UN-a zabranjuje uporabu sile, osim u slučaju odluke Vijeća sigurnosti ili jasne samoobrane, te ocijenio da se nijedan od tih uvjeta ne ispunjava u ovom sukobu. „Nema sumnje da je riječ o nezakonitom činu agresije”, poručio je Dworkin na platformi X.
Unatoč širokoj tihoj suglasnosti da je rat pravno problematičan, mnoge europske vlade oprezno ublažavaju kritiku Washingtona i Tel Aviva.
• Njemački kancelar Friedrich Merz ustvrdio je da „međunarodno pravo katkad doseže svoje granice” kada je riječ o iranskom režimu, sugerirajući da nužne i „opravdane” akcije ne smiju zapeti na pravnim pravilima.
• Predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen pozvala je diplomate da „svijet vide onakvim kakav jest” te izrazila malo suosjećanja prema „iranskom režimu”, implicirajući da pravne norme mogu stati na put „opravdanim ciljevima”.
• Nizozemski šef diplomacije Tom Berendsen i belgijski kolega Maxime Prévot također su istaknuli da međunarodno pravo nije jedini relevantni okvir te da se situacija mora mjeriti „načelom stvarnosti”.
• Francuski predsjednik Emmanuel Macron ocijenio je da Iran snosi glavnu odgovornost za rat, ali i priznao da je američko-izraelska akcija izvan pravnog okvira.
Na drugoj strani spektra nalaze se:
• Španjolski premijer Pedro Sánchez, koji je „jednostranu vojnu akciju” nazvao eskalacijom koja čini svijet nesigurnijim;
• Norveška vlada, koja je naglasila nezakonitost rata;
• Britanski premijer Keir Starmer, koji je u početku odbio dati zeleno svjetlo za uporabu britanskih baza, upozoravajući da zračni napadi sami ne mogu promijeniti režim.
Britanska oporba, predvođena Kemijem Badenochom, uzvratila je tvrdnjom da bi „međunarodno pravo propalo” kada bi štitilo „despotski režim”.
Analitičari upozoravaju da strateško „udvaranje” Donaldu Trumpu – ne bi li popustio prema Ukrajini – nije dalo opipljiv rezultat, dok istodobno slabi europska argumentacija protiv ruske agresije. Dworkin navodi i konkretne troškove: skok cijena energije, poremećaje u trgovini, rizik za sigurnost europskih građana te moguće nove migracijske valove ako se nemiri preliju u Iran.
Zanimljivo je da su upravo glasni zagovornici „realističnog pristupa”, poput Merza i Badenoch, kasnije počeli izražavati veću suzdržanost prema nastavku sukoba.
Zaključak autora analize glasi da bi Europa, umjesto relativiziranja zabrane uporabe sile, trebala jasno pozvati na brzo okončanje rata i inzistirati na temeljnom načelu nenapadanja – što bi joj dugoročno ojačalo poziciju u zaštiti vlastitih interesa.
