Međunarodno pravo, jedna od najstarijih pravnih grana, prema mišljenju profesora Davorina Lapaša s Katedre za međunarodno pravo zagrebačkog Pravnog fakulteta, prolazi kroz još jedan od svojih povijesnih „padova”, ali nikako nije izgubilo smisao.
Lapaš podsjeća da su se države kroz povijest rijetko javno odricale međunarodnih normi: „Kršenje prava nikada nije njegova negacija, već dokaz da je ono potrebno.” Aktualni ratovi u Ukrajini te napetosti između Sjedinjenih Država, Izraela i Irana, kaže, samo potvrđuju poznatu napetost između prava i moći.
Na primjedbu da se sve češće govori o „pravu jačega”, profesor odgovara kako povijest obiluje agresorima koji su se u konačnici pokazali gubitnicima: „U međunarodnoj zajednici normalno je stanje mir, a rat je bolest.” Slično upozorenje nedavno je uputio i Vatikan kada je državni tajnik kardinal Pietro Parolin izjavio: „Kad bi se državama omogućilo pravo na 'preventivni rat'..., cijeli bi svijet mogao biti u opasnosti da završi u plamenu.” Lapaš se u potpunosti slaže i ističe da međunarodno pravo ne poznaje takav institut.
Iako se često tvrdi da institucije poput Ujedinjenih naroda slabe, profesor podsjeća da je njihov današnji utjecaj upravo rezultat kompromisa velikih sila koje su ih stvorile. „Međunarodni sud pravde automatski priznaje svih 193 članica UN-a, ali svaka država, uvažavajući vlastitu suverenost, sama odlučuje hoće li mu povjeriti određeni spor.”
Prema Lapašu, rješenje nije u napuštanju ni u radikalnom „ojačavanju” sustava, nego u strpljivom inzistiranju na postojećim normama. Međunarodno pravo, zaključuje, možda ponekad „nema zube”, no povijest pokazuje da se nakon najtežih ratova život uvijek vraća reguliranim, pravnim okvirima, a ne trajnoj vladavini sile.