Bivši predsjednik Europske središnje banke Mario Draghi ponovno se nametnuo kao glas razuma u Bruxellesu, no sve je veći broj onih koji propituju dosljednost i konkretnost njegovih prijedloga za jačanje konkurentnosti Europske unije.
Draghijev prošlogodišnji, 400-strani „landmark” izvještaj o konkurentnosti već je tada naišao na prigovore zbog izostanka jasnih preporuka. U poglavlju o trgovinskoj zaštiti, primjerice, stoji da „there may be some industries where domestic producers have fallen so far behind” te da bi carine u takvim slučajevima mogle proizvesti „excessive deadweight costs”. No, ni na jednom mjestu ne navodi koje su to industrije. Na izravno pitanje novinara Draghi je spomenuo samo sektor solarnih panela, dodavši kako izvještaj „nije namijenjen granularnom odabiru sektora koje treba braniti ili napustiti”.
Slična dvosmislenost prožima i dio o tržišnom natjecanju. U poglavlju „Revamping Competition” upozorava se da visoka koncentracija „ultimately harm[s] effective competition”, dok se u odjeljku „Digitalisation and advanced technologies” kritiziraju mjere što priječe konsolidaciju telekom tržišta jer navodno „disincentivis[e] investments and risk-taking”. Bivši čelnik Glavne uprave za tržišno natjecanje Olivier Guersent priznao je da čitatelji „u savršenoj dobroj namjeri mogu doći do posve različitih zaključaka”. Američka ekonomistica Fiona Scott Morton otišla je i korak dalje: u telekom poglavlju Draghi „appears to complain about the very conduct – competition enforcement – that in the competition chapter he praises and wants to strengthen”.
Još su veće nedoumice oko zajedničkog zaduživanja. U izvještaju se zagovara nastavak izdavanja zajedničkih obveznica po uzoru na covid-fond, „ako su politički i institucionalni uvjeti zadovoljeni”. Nakon kritika štedljivog bloka Draghi se distancirao, nazvavši takvo zaduživanje „not an essential ingredient”. No u govoru prošlog tjedna poručio je da „only forms of common debt can support large European projects that fragmented national efforts could never achieve” – bez objašnjenja promjene stajališta.
Konfuzija se nastavlja i oko samog obujma potrebnih ulaganja. Izvještaj govori o dodatnih „barem” 750–800 milijardi eura godišnje, dok je Draghi u najnovijem obraćanju procijenio jaz na 1,2 bilijuna eura, što je gotovo 50 % više i premašuje 2 % BDP-a EU-a. Razloge za poskupljenje nije iznio, a na novinarske upite nije odgovorio.
Sve to, zaključuje dio analitičara, dovodi u pitanje Draghijevu ulogu „sjevernjače” europske politike. Kritičari upozoravaju da je neprihvatljivo da tako utjecajan dokument ostavlja ključna pitanja otvorenima, pogotovo kada ga autori – i mnogi političari – predstavljaju kao egzistencijalni putokaz za sljedećih pet godina.
Iako mu ni politička uvjerenja nisu ostala neokrznuta – Draghi je u govoru pohvalio „neoliberalnu fazu” 1980-ih i 1990-ih u kojoj je „Europe prospered” – malo je vjerojatno da će se europski čelnici tako brzo odreći njegove karizme. No sve je više onih koji upozoravaju da bi, umjesto bespogovornog prihvaćanja svake njegove riječi, Bruxellesu koristila doza skeptičnog odmaka.