Novi dnevnički zapisi Darka Cvijetića, objedinjeni u knjizi „Bilješkarica”, ponovno su otvorili stare rane u gradu u kojemu je, kako podsjeća autor, tijekom 1992. bilo „tri logora, protjerano 40 000 ljudi, ubijeno 1 300, među njima 102 djece”.
Pisac je u jednom podcastu podsjetio na činjenicu da su nesrbi u Prijedoru morali nositi bijele trake i na prozore stavljati bijela platna. Premda su ti događaji dokumentirani i presuđeni, reakcija lokalnih internetskih stranica i društvenih mreža bila je žestoka: Cvijetić je javno prozivan kao lažov, a na njega su, kako sam bilježi, „kible žuči i govana” sasute bez ustručavanja.
„Moj grad natjerao me je da budem logorski stražar, a sad tvrdi da logora nije ni bilo”, zapisao je autor, ističući kako pritisak traje godinama i da se prijedorska svakodnevica pretvorila u „gladnu palanku” u kojoj je prezir spram onih koji progovaraju o zločinima postao normaliziran.
„Bilješkarica” – hibrid poezije, proze, eseja i citata – nastavlja Cvijetićevo istraživanje odnosa rata i poraća. Pisac upozorava da javna amnezija o počinjenim zločinima nije jenjala i da su se ratne podjele samo preselile u mirnodopski govor mržnje. Istodobno, postavlja pitanje što danas uopće znači domovina: „Nema više teritorija. Postoje samo resursi... Domovina je plitko, resurs je duboko.”
Knjiga, objavljena u ediciji Dnevnik nakladnika Buybook, po kritičarima je dosad najtamniji pregled Cvijetićeva opusa. Autor montažnom tehnikom, nalik filmskom kolažu, slaže fragmente osobnih sjećanja, poetskih slika i društvene kronike, ne dopuštajući da se zaborav prekrije ono o čemu „ne može biti spora” – da se zločin zbio i da se žrtve još traže priznanje.
U atmosferi neprijateljstva koju opisuje, Cvijetić priznaje: „Nema prijatelja. Nema podrške.” Unatoč tomu, ili baš zato, „Bilješkarica” postaje dokument upornog otpora kulturi šutnje i pokušajima da se tragedija prepiše ili izbriše.