Dok tvrtke lansiraju sve moćnije otvorene modele i alatke, umjetna inteligencija tiho mijenja način na koji učimo, radimo i liječimo se – ali i potiče strah da bi novo bogatstvo moglo pripasti samo nekolicini.
Učionice i uredi već osjećaju pomak. Nastavnici koriste generativne sustave za izradu nastavnih planova, a zaposlenicima se proračunske tablice popunjavaju predviđanjima algoritama, pa se uloga čovjeka pomiče s produkcije na nadzor. Nosivi uređaji i dijagnostički alati upozoravaju pacijente na probleme prije nego što se pojave simptomi, što medicini daje prediktivnu prednost.
Paralelno s tim, istraživanja pokazuju da najmanje 90 % zaposlenika redovito poseže za velikim jezičnim modelima putem privatnih računa, često izvan radara službenih IT odjela. Dok učinkovitost raste, poslovi iz srednjega sloja – početni koderski zadaci, korisnička podrška, rutinske analize – sve se češće automatiziraju, a programi prekvalifikacije ne prate tempo promjena.
Nova generacija alata dolazi munjevitom brzinom. Microsoft je predstavio rStar2-Agent, okvir koji složene zadatke uči uz znatno manju računalnu potrošnju, dok kineski divovi poput Alibabe i Baidua otvaraju modele sposobne za rezoniranje s djelomično aktiviranim parametrima, što ih čini jeftinijima za primjenu. San-franciska tvrtka Anthropic u poslovnim paketima nudi „memoriju” koja timovima omogućuje trajno čuvanje konteksta, a Google DeepMind upozorava na matematičko ograničenje vektorskih ugradnji koje bi moglo uzrokovati neočekivane pogreške u naprednim sustavima.
Svjetlija strana pojave već je opipljiva: personalizirani AI tutori pomažu djeci savladati algebru, alati za trenutačni prijevod ruše jezične barijere, a pravno istraživanje koje je nekad trajalo dane sada se završava za nekoliko minuta. Inteligencija sve više izgleda kao javna komunalna usluga.
Ipak, rizik od produbljivanja jaza raste. Algoritmi koji personaliziraju informacije rastavljaju zajednički kognitivni prostor, pa susjedi mogu živjeti u posve različitim „mjehurićima” istine. „Na obali obilja svijet istodobno postaje glađi i klimaviji”, upozoravaju analitičari.
Pojedine vlade i tvrtke već grade most preko tog nesigurnog mora: pilot-projekti univerzalnog temeljnog dohotka i subvencionirane prekvalifikacije nude tračak ekonomske sigurnosti, zdravstveni sustavi uvode AI da bi smanjili troškove dijagnostike, a škole eksperimentiraju s modelima u kojima strojevi preuzimaju rutinsku nastavu kako bi učitelji mogli biti mentori. No sigurnosna mreža i dalje je krhka, a politike različite od države do države – pa i unutar njih.
Stručnjaci stoga pozivaju na „odvažnu poniznost” lidera: istodobno priznati neizvjesnost i krenuti u djelovanje. To podrazumijeva iskren razgovor o poslovima koji se neće vratiti, ulaganja u vještine koje naglašavaju ljudsku prosudbu te redizajn institucija oko dostojanstva, a ne samo učinkovitosti.
Milijuni ljudi već su na tom mostu – neki s entuzijazmom, drugi u strahu. Hoće li ih on odvesti u luku zajedničkog obilja ili prema okorjeloj nejednakosti ovisit će o brzini kojom će društva uskladiti tehnološki napredak s pravednom raspodjelom koristi.