Ubojstvom vrhovnog vođe ajatolaha Alija Hameneija i niza visokih dužnosnika u zajedničkoj američko-izraelskoj operaciji, Bijela kuća otvorila je front koji zasad nema jasnu završnicu.
Operacija, pripremana uz pomoć CIA-e i kontakata unutar Iranske revolucionarne garde, uspješno je eliminirala vrh teokratskog sustava. No, za razliku od Venezuele – čiju je vlast Washington prije dvije godine “dekapitirao” i potom, prema riječima Donalda Trumpa, „brzo postigao odličnu suradnju s novim vodstvom” – u Iranu nema ni organizirane oporbe ni prihvatljivog nasljednika.
„Ne postoji koordinirana skupina unutar režima koju Amerikanci vide kao novu vladu”, tvrdi jedan od sugovornika upućenih u planiranje akcije. Trump je pak priznao da su u raketnim napadima poginule i osobe za koje je smatrao da bi mogle preuzeti vlast: „Kandidati za drugo ili treće mjesto su mrtvi.”
Što poslije Hameneija?
Analitičari u Washingtonu upozoravaju da su se sigurnosni i paravojni kapaciteti Teherana uglavnom očuvali te da režim – i bez vrhovnog vođe – može silom ugušiti svaki masovni prosvjed. „Kolaps režima i promjena režima dvije su različite stvari”, podsjeća bivši predsjednički savjetnik Amos Hochstein, upozoravajući na opasnost od kaosa i paralelnih centara moći.
Unutar same administracije vlada nebuloza oko ciljeva. Predsjednik i ministar obrane Pete Hegseth spominju niz vojnih zadataka – od uništenja iranske raketne tehnologije i mornarice do sprječavanja razvoja nuklearnog oružja – ali bez preciznog roka. Javnost im to ne oprašta: nova telefonska anketa pokazuje da gotovo dvije trećine Amerikanaca ne podupire rat niti vjeruje da Bijela kuća ima jasan plan.
Dvojbe ne kriju ni republikanski stratezi. „Ako ste slušali predsjednika i ministra jasno je da nisu odlučili o svojim ciljevima i morat će to učiniti vrlo brzo”, upozorava bivši veleposlanik Christopher Hill. Dodaje da bi administracija „možda trebala utišati priče o promjeni režima” jer zasad ništa ne sugerira brzo formiranje nove vlasti u Teheranu.
Razlike između Teherana i Caracasa
Trump je više puta javno prizvao “venezuelski scenarij” – munjevit udar, brzu predaju i kooperativnu prijelaznu vlast. No usporedba škripi. Struktura iranskog sustava, u kojem se prepliću klerikalno, izabrano i vojno vodstvo, dizajnirana je tako da praznine popunjava gotovo automatski. Za razliku od venezuelskog „mafijaškog društva“, kako ga opisuje jedan izvor, iransku teokraciju nije moguće presjeći jednim udarcem.
Dok partneri i saveznici traže objašnjenje dugoročne strategije, Bliski istok tone u novu neizvjesnost. Sjedinjene Države zasad nemaju vojsku na terenu, a „stvarati promjenu režima iz zraka vrlo je teško“, podsjeća Hochstein.
Trumpova administracija time se našla u paradoksu: najjači udarac je zadan, ali ključna pitanja – tko će u Iranu vladati, kako spriječiti regionalni kaos i kada okončati operaciju – i dalje vise u zraku.
