CARACAS – U venezuelskoj prijestolnici posljednjih se tjedana održavaju vojne i civilne vježbe kakve ondje nisu viđene još od pokušaja državnog udara 2019. Gradonačelnica Carmen Mélendez nadgledala je simulaciju kibernetičkog napada na podzemnu željeznicu, noseći maskirnu majicu s porukom da je „borac s članskom iskaznicom”.
„They think they’re the owners of the world”, poručila je aludirajući na administraciju Donalda Trumpa. „But if they dare [to invade] we’ll be waiting for them here.”
Što je isprovociralo tako otvorenu ratobornost? Otprilike od kolovoza Trump je:
• potpisao tajnu direktivu kojom dopušta vojne akcije protiv latinoameričkih narkokartela; • javno nazvao predsjednika Nicolása Madura „narco-terrorist” bjeguncem i ponudio 50 milijuna dolara za njegovo uhićenje; • rasporedio marince i ratne brodove uz karipsku obalu Venezuele; • naredio najmanje četiri smrtonosna napada na brodove za koje Washington tvrdi da krijumčare drogu – poginula je najmanje 21 osoba.
Prošloga je tjedna Bijela kuća dodatno pooštrila retoriku, proglasivši „ne-međunarodni oružani sukob” protiv kartela čiji se pripadnici tretiraju kao „nezakoniti borci”. Analitičari u Caracasu uvjereni su da se iza kampanje protiv droge krije namjera promjene režima.
Potpredsjednica Delcy Rodríguez u nedavnom je obraćanju ustvrdila da je jedna od „strateških zadaća” Washingtona upravo rušenje Madura. „We will never handover our homeland!” poručila je, najavivši izvanredno stanje u slučaju američkog napada.
Službeni Caracas pojačao je simboliku otpora. Moćni ministar unutarnjih poslova Diosdado Cabello pojavio se na televiziji s debelo podcrtanim djelom o gerilskoj strategiji Ho Či Minha, jasno aludirajući na mogućnost dugotrajnog rata nalik vijetnamskom.
I dok vlast govori o „stogodišnjem ratu”, dio opozicije glasno priželjkuje inozemnu intervenciju. Konzervativna političarka María Corina Machado opisala je Trumpov pristup kao „visionary” i podržala „dismantling this criminal structure”. U egzilu se nalazi i oporbeni vođa Leopoldo López, koji podržava „any scenario that helps us transition to democracy”.
Američki stručnjak za Latinsku Ameriku Robert Evan Ellis procjenjuje „50-50” šanse da se želja oporbe doista ostvari. Vjeruje u „postupnu eskalaciju” – od daljnjih udara na „narco-plane” do mogućih zračnih napada na vojne ciljeve u unutrašnjosti, ali ne isključuje ni široku kopnenu operaciju kojoj bi prethodilo uništenje venezuelanske protuzračne obrane.
Istodobno ministar obrane Vladimir Padrino López tvrdi da je venezuelski radar zabilježio pet američkih borbenih zrakoplova uz obalu, dok predsjednik parlamenta Jorge Rodríguez govori o navodnoj zavjeri desničarskih ekstremista da lažnim napadom na veleposlanstvo SAD-a isprovociraju rat.
Strah od oružanog sukoba dijele i mnogi protivnici režima. Zemlja je, upozorava dugogodišnji promatrač Phil Gunson, „od kraja do kraja krcata naoružanim skupinama” – od vladinih paravojnih formacija, preko kriminalnih bandi, do kolumbijske gerile ELN.
Na izlazu iz podzemne željeznice, šezdesetosmogodišnja krojačica Amelia Contreras, pripadnica dobrovoljne Bolivarske milicije, pokazuje flaster na nadlaktici od nedavnog tečaja prve pomoći. „We don’t want anyone coming along and interfering here – we won’t allow it”, kaže dok joj se kolege spremaju braniti dalekovodne stupove glavnog grada.
Četrdesetosmogodišnji socijalist Kristian Laborín i dalje se nada da će se „friendly ties between our peoples” ipak obnoviti. Ali ako Washington pritisne obarač, uvjerava, „You’d be talking about a Hundred Years’ War!”
Hoće li do intervencije doista doći, nitko ne zna. No napetost se u Caracasu osjeća u zraku, sirene za vježbe ispunjavaju ulice, a Venezuelci – s Madurom ili protiv njega – pripremaju se na najgore.
