Dok Rusija nastavlja prijetiti europskoj stabilnosti sabotažama, cyber-napadima i upadima u zračni i pomorski prostor, Velika Britanija i Europska unija muče se pretvoriti velike riječi u učinkovitu obranu.
Britanski premijer Sir Keir Starmer prošloga je tjedna na Minhenskome sigurnosnom forumu pozvao europske lidere da ubrzaju zajedničke sigurnosne politike. Upozorio je da su „britanska sigurnost i europska sigurnost nerazdvojive” te poručio kako kontinentalni partneri moraju djelovati odlučnije u sjeni rata u Ukrajini.
Ipak, raskorak između retorike i djela postaje sve očitiji. Još je na londonskom summitu u svibnju najavljeno da će Ujedinjeno Kraljevstvo pristupiti programu Security Action for Europe (Safe), golemom fondu vrijednom 140 milijardi eura namijenjenom ubrzanju ulaganja u europsku obranu. No pregovori su u studenome zapeli na pitanju britanskoga financijskog udjela, što je obje strane ostavilo bez dogovora koji su i političari i vojni analitičari nazivali „pitanjem zajedničkog interesa”.
Paralelno, vlastita strategija Downing Streeta kasni. Premijer je još u lipnju obećao povećati izdvajanja za obranu na pet posto BDP-a do 2035., ali konkretni iznosi i rokovi nisu objavljeni. U najnovijim istupima najavio je potrebu da se „ide brže”, no plan ulaganja obećan za prošlu godinu i dalje nije ugledao svjetlo dana. Dio nesigurnosti proizlazi iz proračunskih natezanja: Ministarstvo financija, opterećeno ciljevima zaduženosti, oklijeva potpisati višegodišnje vojne programe.
U Westminsteru i Bruxellesu prevladava svijest da modernizacija obrane uključuje i civilnu otpornost – od energetske infrastrukture do kibernetičke zaštite – te da bi nova ulaganja mogla potaknuti gospodarski rast. No takvi projekti traže vrijeme, a Kremlj, koji Ukrajini i Zapadu prijeti dugotrajnim iscrpljivanjem, računa upravo na odugovlačenje suparnika.
Dok rusko gospodarstvo i propagandni stroj prelaze na ratni kolosijek, europski se partneri spore oko postotaka i vremenskih tablica. Sve više stručnjaka stoga upozorava da se sigurnosni jaz na kontinentu produbljuje brže nego što politički sustavi uspijevaju reagirati. Hoće li London i Bruxelles uskoro premostiti vlastite birokratske zapreke ili će Europa dočekati sljedeću krizu nespremna – pitanje je na koje odgovor više ne može čekati.
