Dok se u konferencijskim dvoranama kuju ambiciozne „AI-prve” strategije, stvarna promjena u mnogim organizacijama događa se daleko od reflektora – u malim timovima koji i dalje potajno isprobavaju nove alate.
• Modelirati umjesto zapovijedati
Autor teksta podsjeća na slučaj inženjerske direktorice koja je pred kolegama podijelila neredovitu, ali iskrenu sesiju „živog” programiranja. Taj trenutak ranjivosti, tvrdi, učinio je više za kolektivno učenje nego bilo koja uglađena prezentacija.
• Slušati rubne igrače
Najkorisniji uvidi o umjetnoj inteligenciji često dolaze od znatiželjnih pojedinaca bez formalne AI titule. Oni u tišini testiraju, griješe i na pogreškama otkrivaju što zaista funkcionira.
• Dati dopuštenje, a ne pritisak
Eksperimentiranje se, navodi se, ne može narediti. Menadžment može jedino stvoriti siguran prostor u kojem će radoznali nastaviti istraživati – ili riskirati da kreativnost utihne pod pritiskom KPI-eva.
Autor upozorava na rastući nesrazmjer između prodajnih obećanja dobavljača i stvarnih mogućnosti alata koji se svakodnevno koriste. Tvrtke koje će dugoročno uspjeti nisu nužno prve koje usvajaju nove tehnologije, nego one koje se dovoljno dugo zadržavaju u neizvjesnosti da iz nje nešto nauče.
Što slijedi za šest mjeseci?
Do tada će, procjenjuje, većina firmi moći pokazati „zelene” nadzorne ploče i impresivne prezentacije za upravu. No u „tišini stvarnog rada” opipljivi pomaci vidjet će se samo ondje gdje su eksperimenti niknuli prije službenih mandata – primjerice, u sustavima za korisničke povratne informacije koji prepoznaju obrasce nevidljive ljudima ili u tehničkoj dokumentaciji koja se ažurira sama.
Zaključna dilema: izgledati inovativno ili zaista njegovati kulturu inovacije. Većina, smatra autor, podleći će teatru. Oni malobrojni koji zaštite znatiželju i dopušte pogrešku postavit će temelje trajne, nevidljive arhitekture napretka. Upravo ondje, daleko od pozornice, počinje budućnost.