S padina iznad sela Ernen danas se vidi samo ogoljela stijena ondje gdje je nekada klizio moćni Fiesch-ledenjak. Nije to izoliran prizor: najveći europski ledenjak, Veliki Aletsch, povlači se više od 50 metara svake godine. Brza otapanja mijenjaju ne samo reljef nego i život ljudi, biljaka i životinja koji su stoljećima ovisili o ledu.
„Ovdje istodobno postoje surovi vrhovi i ledene mase, a par metara više sasvim drugačije stanište”, kaže Maurus Bamert iz centra za okoliš Pro Natura Aletsch dok promatra slapove koji poniru u duboke pukotine. U toj, naizgled sterilnoj bijeloj pustinji, vrvi život: alge, bakterije, gljive, pa čak i „ledenjačke buhe” – ove je godine u Alpama otkriveno još pet njihovih vrsta.
Kako se rubovi ledenjaka spuštaju, stijena ostaje bez ledenog „ljepila” pa se na padinama otvaraju nove pukotine, a staze se svake sezone moraju premještati. Iza leda brzo niču pionirske biljke: žuta kamenjarka, gorski kiseljak, ariš i breza. Unutar desetak godina potpuno gole škrape pretvaraju se u šumske krpice – svojevrsno ubrzano putovanje kroz geološko vrijeme.
Vodeni svijet također se preuređuje. U nekadašnjem ledenjačkom jezeru Märjelensee sada rastu vodeni mahovi koji „ne bi mogli preživjeti u brzacima što ih je led hranio”, objašnjava mikrobiolog Tom Battin sa Švicarskog saveznog tehnološkog instituta u Lausanni. On podsjeća da mikroskopske biofilmove, koji filtriraju vodu i vežu ugljik, prijeti nestanak: „Bez te nevidljive raznolikosti mogla bi izblijedjeti i sva druga priroda do koje nam je stalo.”
Dok se novi organizmi probijaju, hladnoljubivi stanovnici Alpa uzmiču prema vrhovima. Alpski snježni tetrijeb, kozorog i stoljetni bor limba sve teže nalaze pogodno stanište, a rijetke cvjetnice uz sam led potiskuju šume i livade.
Promjene duboko pogađaju i lokalnu kulturu. Svakog 31. srpnja u zoru procesija kreće iz crkve u Fieschu prema kapelici Mariahilf. Stoljećima su vjernici molili da ledenjak prestane gutati njihove pašnjake; danas mole da led ne nestane. Na prijevoju Baseflie još stoji drveni križ podignut davne 1818. godine kao zavjet protiv nadirućeg leda – sada djeluje poput spomenika svemu što bi moglo biti izgubljeno.
Planinski vodič Martin Nellen primjećuje da svake sezone mora silaziti sve dublje do dna doline kako bi uopće dotaknuo led. „Što sam stariji, ledenjak je sve dalje”, govori kroz osmijeh koji teško skriva tugu.
Glaciolozi procjenjuju da će pri sadašnjoj stopi otapanja već sredinom stoljeća najveći dio švicarskog ledenog pokrova biti prošlost. U njihovom se povlačenju rađaju novi svjetovi, ali zajedno s ledom klize i cijele priče, običaji i bića koja su Alpe činila jedinstvenima.