Kontroverzna teorija forenzičke psihologije iz 60-ih, poznata kao Macdonaldova trijada, i dalje izaziva rasprave o tome može li rani skup ponašanja signalizirati opasnost od nasilja u odrasloj dobi.
Trijadu je 1963. predstavio američki psihijatar J. M. Macdonald, sugerirajući da trajna okrutnost prema životinjama, učestalo podmetanje vatre i kronično noćno mokrenje u dobi iznad pet godina mogu predstavljati rane znake budućeg antisocijalnog ponašanja. Ideja je ubrzo postala popularna u forenzičnim studijama jer je nudila naizgled jednostavan „test” za prepoznavanje potencijalno opasnih pojedinaca.
• Okrutnost prema životinjama: namjerno nanošenje boli slabijima može ukazivati na nedostatak empatije i duboke emocionalne poteškoće. • Piromanija: ponavljano paljenje vatre, iz motiva koji nadilaze dječju znatiželju, povezivalo se s potisnutom ljutnjom ili potrebom za kontrolom. • Noćno mokrenje nakon pete godine: smatra se odrazom visokog stresa, poniženja ili traume, a ne izravnim pokazateljem agresije.
Današnji psiholozi ističu da ni jedno od tih ponašanja, samo ili u kombinaciji, ne može pouzdano predvidjeti hoće li dijete postati nasilno. Macdonald je i sam upozoravao da njegova opažanja nisu dovoljna za preciznu „prognozu” budućeg kriminala. Unatoč tome, teorija se desetljećima koristila kao okvir u potragama za serijskim ubojicama, često bez potpore čvrstih dokaza.
Suvremena struka gleda na trijadu s oprezom. Ponašanja iz liste danas se prije svega promatraju kao potencijalni alarm za postojanje traume, zanemarivanja ili emocionalne nestabilnosti te povod za ranu intervenciju – savjetovanje, psihoterapiju ili zaštitu djeteta. Ključna je poruka da djeci s takvim simptomima treba pomoć, ne stigmatizacija.
Macdonaldova trijada tako ostaje zanimljiv povijesni koncept: korisna kao podsjetnik na nužnost cjelovite procjene dječjeg razvoja, ali nedostatna kao alat za sigurno predviđanje budućeg nasilja.