Prvoga dana studenoga katolici diljem Hrvatske slave blagdan Svih svetih, državni praznik posvećen svim kanoniziranim i nekanoniziranim svecima. Tradicionalno, građani na današnji dan posjećuju groblja, uređuju grobove te pale svijeće i ostavljaju cvjetne aranžmane u znak sjećanja na preminule članove obitelji i prijatelje.
Crkvena liturgija naglašava da središte svetkovine nije smrt, nego život – poziv na vječno zajedništvo Božje ljubavi. Prema učenju Drugog vatikanskog sabora, štovanje svetih proizlazi iz trajne povezanosti zemaljske i nebeske Crkve; vjernici na oba „kraja“ poistovjećuju se u istoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu.
Povijenski korijeni današnjeg blagdana sežu u rana stoljeća kršćanstva, kada su mučenici slavljeni kao posebni svjedoci vjere. Kasnije su im se pridružili asketi, Bogu posvećene djevice i biskupi, dok se suvremeni pojam kanonizacije formirao tek u 10. stoljeću. Prvom službenom kanonizacijom smatra se proglašenje svetim Ulrika 993. godine za pontifikata pape Ivana XV.
Kult štovanja svetih, pa i grobova, ima dublje korijene: u židovstvu su osobitu pobožnost uživali grob proroka Izaije pokraj Siloe i onaj proroka Zaharije u dolini Cedrona. S pojavom kršćanstva dan smrti mučenika počeo se nazivati „nebeskim rođenjem“, što je dodatno učvrstilo običaj njihova spomena na godišnjice preminuća.
Sutra, 2. studenoga, crkva obilježava Dušni dan, poznat i kao Spomen svih vjernih mrtvih, kada se liturgijski moli za pokoj duša u čistilištu. Ipak, za mnoge Hrvate upravo je današnji dan vrhunac sjećanja na najmilije, a groblja diljem zemlje svijetle tisućama lampiona koje podsjećaju na zajedničku nadu u uskrsnuće.